a. Uvod

Već dugo vremena je prisutna međunarodna briga oko problema diskriminacije. Upravo zbog toga, garancije jednakosti bile su specifičnosti sporazuma o manjinama koji su zaključeni između Lige naroda i država koje su osnovane nakon Prvog svjetskog rata. Takve garancije bile su, štaviše, nametnute nekim državama kao uslov za pristupanje Ligi naroda. Koncept jednakosti bio je osnova za podršku usvajanja Konvencije o ropstvu iz 1926. godine, mada to nije izričito artikulisano u samoj konvenciji. Ipak, elaboracija međunarodnih i evropskih normi i mehanizama za suzbijanje diskriminacije i promovisanje jednakosti bila je fenomen u vremenu nakon Drugog svjetskog rata.

U važećem međunarodnom pravnom sistemu klauzula Povelje Ujedinjenih nacija iz 1945. godine o promociji i ohrabrivanju zaštite ljudskih prava i osnovnih sloboda za sva lica bez razlike predstavlja početni momenat za preduzimanje aktivnosti s ciljem borbe protiv diskriminacije. Ona je jedan od ciljeva Organizacije, čija je svrha promocija opšteg uvažavanja i pridržavanja ljudskih prava i osnovnih sloboda za sva lica bez razlike, što predstavlja, ujedno, i zadatak Organizacije.²¹²⁹ Klauzula je predstavljala pravnu osnovu u narednim godinama kako za elaboraciju i usvajanje sporazumâ širokog spektra – od kojih su neki pružali opštu garanciju zabrane diskriminacije, a drugi se bavili posebnim manifestacijama diskriminacije – tako i za brojne napore i pokušaje koje su činila tijela utvrđena Poveljom, kako bi ukazala na problem diskriminacije bilo kao globalni problem, bilo kao problem određenih zemalja.

Svrha uspostavljanja jednakosti je, takođe, ključni element mandata propisanog za specifične agencije UN. Prema tome, „priznavanje principa jednake naknade za rad jednake vrijednosti“ je cilj Međunarodne organizacije rada,²¹³⁰ a funkcija Organizacije ujedinjenih nacija za obrazovanje, nauku i kulturu je saradnja „između nacija radi unapređenja ideala jednakosti obrazovnih mogućnosti bez obzira na rasu, spol ili bilo koju drugu razliku, ekonomsku ili socijalnu“,²¹³¹ dok je „uživanje najvišeg održivog standarda zdravlja [kao jednog od] fundamentalnih prava svakog ljudskog bića bez obzira na razliku u rasi, religiji, političkom uvjerenju, ekonomskim ili socijalnim uslovima“ osnovno usmjerenje za rad Svjetske zdravstvene organizacije.²¹³²

Dalje, ostvarivanje jednakosti i zabrana diskriminacije bili su centralni dio obaveza koje preuzimaju svi oni koji pripadaju međuvladinim i supranacionalnim organizacijama osnovanim na evropskom nivou. Shodno tome, svaka država članica Vijeća Evrope mora prihvatiti principe pravne države (rule of law) i obavezu garantovanja uživanja ljudskih prava i osnovnih sloboda svih osoba pod njenom jurisdikcijom,²¹³³ kako bi dostigla standarde i mehanizme od kojih su mnogi već usvojeni i uvedeni u pravne sisteme. Slično, postoje mnogobrojni poduhvati u okviru OSCE-a u vezi sa jednakosti, tolerancijom i nediskriminacijom, uključujući različite provedbene mjere koje se odnose na njih. U okviru EU promocija jednakosti žene i muškarca je identifikovana kao dužnost Evropske zajednice. Takođe, postoje posebne sporazumne obaveze i ovlaštenja koji se odnose na tu jednakost.²¹³⁴ Štaviše, različite direktive su usvojene kako bi se osigurala jednakost između državljana EU, te koje propisuju određen broj drugih formi diskriminacije.

Prema tome, nije iznenađujuće da su barem neke forme diskriminacije, a koje su zabranjene sporazumnim obavezama i drugim mjerama na koje je prethodno ukazano, takođe, suprotne običajnom međunarodnom pravu. Ovo je zasigurno slučaj sa diskriminacijom na rasnoj osnovi – koja je, bez sumnje, dostigla status ius cogensa, dok postoji rastuća tendencija za podršku stavu da se zabrana diskriminacije na religijskoj i spolnoj osnovi zahtijeva običajnim međunarodnim pravom, mada je malo vjerovatno da ova posljednja može obuhvatiti sve forme i vidove diskriminacije. U isto vrijeme treba primijetiti da je prihvaćen stav da diskriminišući odnos može dosegnuti takav stepen ozbiljnosti da ukazuje na poniženje,²¹³⁵ koje je, samim tim, suprotno normi koju je nemoguće derogirati kako na globalnom, tako i na evropskom nivou.²¹³⁶

Zabrana diskriminacije je, štaviše, usko vezana za potrebu podrške pluralizmu kao dijela obaveze poštivanja demokratije, a koja je, opet, jednako važna obaveza kako na globalnom, tako i na regionalnom nivou.²¹³⁷

Podržavanje pluralizma i, samim tim, demokratije zasigurno zahtijeva toleranciju izražavanja mišljenja koje vrijeđa, šokira i uznemiruje, međutim, to ne uključuje ona mišljenja koja promovišu mržnju među različitim društvenim grupama.²¹³⁸ Može biti nužno nametnuti ograničenja drugih sloboda kako bi se pomirili interesi različitih grupa u društvu i time osiguralo da se poštuju svačiji identitet i uvjerenje. Posebno, slobode ne mogu biti korištene u svrhu slabljenja ili uništavanja ideala i vrijednosti demokratskog društva, naprimjer, putem promovisanja uvođenja razlika u sve pravne odnose između pojedinaca na osnovu njihovih ličnih svojstava, kao što su spol, rasa, vjerovanje, kategorišući svakoga prema tim svojstvima i omogućavajući im slobode i prava isključivo prema tom osnovu. To bi bilo neprihvatljivo s obzirom na to da bi kršilo princip zabrane diskriminacije pojedinca u odnosu na uživanje njegovih javnih prava, što je jedan od osnovnih principa demokratije. U vezi sa ovakvim pristupom, koji je već priznat kada je riječ o religiji, ESLJP je već primijetio da „takvo različito tretiranje ne može uspostaviti pravičan balans između, s jedne strane, zahtjeva određenih religijskih grupa i, s druge strane, interesa društva kao cjeline, koje se mora zasnivati na miru i toleranciji između različitih religija i uvjerenja.²¹³⁹