(b) Član 1. DP broj 7 uz EKLJP

Do miješanja u zaštićena procesna prava koja se garantuju članom 1. DP broj 7 uz EKLJP dolazi u slučaju ako se oštećenoj osobi na arbitraran način zabranjuje, ili uskraćuje, ili joj se značajno otežava da ta prava ostvari u odgovarajućem postupku. Član 1. stav 2. DP broj 7 uz EKLJP propisuje izuzetak u odnosu na obavezu da se poštuju procesna prava iz stava 1. Prema ovom izuzetku, stranac može biti protjeran iz države bez mogućnosti da koristi prava iz stava 1. alineja (a)-(c) ako je protjerivanje nužno u interesu javnog poretka, ili ako se zasniva na razlozima nacionalne sigurnosti. Ipak, protjerivanje mora uslijediti uvijek na osnovu odluke koja je donesena na zakonit način.²⁰⁶⁶ Na osnovu teorije i principa obaveze primjene zakona u slučaju ograničenja ljudskih prava i sloboda,²⁰⁶⁷ za protjerivanje je uvijek potrebna zakonska osnova, a konkretna odluka o protjerivanju mora biti u skladu sa zakonom.

Međutim, ukoliko nedostaje praktična ili druga mogućnost da se pobija i preispita odluka o protjerivanju, član 1. DP broj 7 uz EKLJP je povrijeđen.²⁰⁶⁸ U predmetu broj CH/02/8679 ta mogućnost je nedostajala već zbog toga što se državno i entitetsko ministarstvo nisu usaglasili o protjerivanju podnosioca prijave. Iako je federalno Ministarstvo unutrašnjih poslova iniciralo da državno Ministarstvo civilnih poslova i komunikacija donese takvo rješenje, ono nije nikada doneseno. Dom za ljudska prava nije prihvatio argument da odluke o odbijanju ulaska u zemlju, čak i kada sadrže naredbu da podnosioci prijava napuste teritoriju BiH, mogu biti zamjena ili pravna osnova za protjerivanje u smislu člana 1. DP broj 7 uz EKLJP. Članom 34. Zakona o imigraciji i azilu²⁰⁶⁹ zabranjuje se protjerivanje stranaca u države u kojima će njihov život biti u opasnosti, ili će biti u opasnosti da budu podvrgnuti mučenju ili drugom nehumanom ili ponižavajućem postupanju. Takva ograničenja prava države da protjera stranca nisu predviđena pri donošenju rješenja o odbijanju ulaska. Kao rezultat toga, ako bi rješenje o odbijanju ulaska moglo zamijeniti rješenje o protjerivanju, onda bi se ova ograničenja lako mogla zaobići.²⁰⁷⁰ Čak i ako se pretpostavi da odluka o odbijanju ulaska u državu može biti zamjena ili pravna osnova za protjerivanje određenog lica, postupanje nadležnih organa FBiH je bilo protivzakonito zbog više razloga. Prvo, odluke o odbijanju ulaska na teritoriju BiH nisu bile uopšte dostavljene stranama u postupku, ili nisu bile dostavljene na zakonit način (dostavnice o uručenju rješenja koje su podnesene Domu navodno je potpisao svaki od podnosilaca prijava i SFOR, kao organ koji ih je uručio). Nadležni organi su de facto onemogućili podnosiocima prijava da koriste pravo žalbe, jer su im odluke (rješenja) o protjerivanju uručene neposredno prije nego što su ih vojne snage SAD faktički odvele iz države. Osim toga, podnosioci prijava su pogrešno poučeni da, u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o upravnom postupku, žalba na rješenje nema suspenzivno djelovanje, mada je članom 38. Zakona o imigraciji i azilu propisano da podnošenje žalbe protiv rješenja o odbijanju ulaska osobi koja se nalazi na teritoriji BiH odgađa izvršenje. Ta pravna osnova je jednostavno prešućena. Protjerivanje je, konačno, bilo protivzakonito zato što je time povrijeđena privremena mjera Doma za ljudska prava, koja je imala snagu zakona, a kojom je bilo naređeno odgovornim stranama da preduzmu sve korake kako bi spriječili odvođenje podnosilaca prijave iz države.²⁰⁷¹ Prema tome, protjerivanje je protivzakonito ako se zanemare odredbe kojim je propisano da određeni pravni lijekovi imaju suspenzivan učinak.²⁰⁷²