15. Pravo na obrazovanje (član 2. DP broj 1 uz EKLJP)

Niko ne može biti lišen prava na obrazovanje. U vršenju svih svojih funkcija u oblasti obrazovanja i nastave država poštuje pravo roditelja da osiguraju takvo obrazovanje i nastavu koji su u skladu sa njihovim vlastitim vjerskim i filozofskim uvjerenjima.

Član 2. DP broj 1 uz EKLJP utvrđuje pravo, dakle, ne samo cilj države. Prva rečenica odredbe treba da garantuje, prije svega, mogućnost pristupa obrazovnim ustanovama. Svim osobama mora biti zagarantovano pravo da koriste obrazovne kapacitete koji su raspoloživi u određenom momentu.²⁰²⁰ Ali, država nije obavezna da izabere određeni obrazovni sistem, niti određenu organizacionu formu, niti da omogući konkretan stepen obrazovanja. Ne postoji ni konkretno pravo na subvencionisanje određenih obrazovnih ustanova. Država raspolaže određenim manevarskim prostorom prilikom oblikovanja obrazovnog sistema.²⁰²¹ To što su državne institucije osnovale obrazovne ustanove ne stvara apsolutno i neograničeno pravo na pristup tim ustanovama. Zapravo, država ima pravo da postavi ograničenja za pristup, tj. za upis u obrazovne ustanove, time što će definisati broj učenika, ili što će propisati trajanje programa. Neodobravanje pristupa, tj. upisa, ne predstavlja povredu ljudskih prava sve dok pojedinac nije diskriminisan u poređenju sa ostalim zainteresovanim.²⁰²² Prema tome, ako se mjesto za studij oduzme studentu koji je prekoračio maksimalno trajanje studija, to nije povreda člana 2. DP broj 1 uz EKLJP.²⁰²³

Kada se radi o državnoj podršci obrazovnim ustanovama, takođe, važi zabrana diskriminacije. Ali, pravo na obrazovanje je djelotvorno samo ako osoba kojoj se to pravo obezbjeđuje, osim same mogućnosti obrazovanja, dobije i mogućnost da iz svoga obrazovanja ostvari određenu korist, drugim riječima, ako mu se službeno prizna završeni studij u nekoj formi, u skladu sa važećim propisima.²⁰²⁴

Prva rečenica sadrži pravo djeteta, druga rečenica, opet, pravo roditelja. Pravo na obrazovanje iz prve rečenice je samostalno pravo i ne proizlazi, recimo, iz roditeljskog prava iz druge rečenice – koje je, opet, dodatno pravo. Iz strukture člana 2. je vidljivo da ove odredbe predstavljaju jedinstven sklop, koji je, ipak, određen sadržajem i djelokrugom prve rečenice.²⁰²⁵

Dok EKomLJP smatra da se pravo na obrazovanje odnosi, prije svega, na školovanje u osnovnim i srednjim školama, ali ne obavezno i na visoke škole ili na specifične vrste obrazovanja, ESLJP je nedavno proglasio dopustivom aplikaciju osobe koja je odbijena prilikom upisa na univerzitet. I Dom za ljudska prava naglašava da sâm tekst propisa ne sadrži ništa što bi ukazivalo na to da zaštićena oblast obuhvata samo osnovno i srednje obrazovanje, tako da bi se propis mogao odnositi i na obrazovanje na nekoj visokoškolskoj instituciji uspostavljenoj prema zakonu.²⁰²⁶ Ovakva sudska praksa je još jednom potvrđena i razvijena u jednoj kasnijoj odluci iz 2006. godine, tako da je i magistarski studij uvršten u oblast koju štiti član 2. DP broj 1 uz EKLJP.²⁰²⁷

Pravo na obrazovanje zakonodavac mora uobličiti, uzimajući u obzir vrijeme i prostor, kao i potrebe i resurse društva i pojedinaca. Uobličenje prava na obrazovanje pri tome ne smije kršiti samu suštinu ovog prava, niti doći u sukob sa ostalim pravima iz Konvencije. Neophodno je postići pravedan balans između zaštite opšteg interesa zajednice i poštivanja fundamentalnih ljudskih prava.²⁰²⁸ Tako je, recimo, opravdano zabraniti nekoj ustanovi da obrazuje određenu ciljnu grupu ukoliko nisu obezbijeđeni minimalni standardi za to.²⁰²⁹ Takvi minimalni standardi mogu se odnositi i na prostorije neke obrazovne ustanove, što je neophodno da bi se osigurali zdravstveni i stručni uslovi za provođenje obrazovnog procesa. Ograničenja u tom smislu moraju se zasnivati na faktima, moraju biti razumljiva i primjerena. Formalistička i nerealna opravdanja sigurno nisu dovoljna.²⁰³⁰ Recimo, zatvaranje privatne više škole obrazloženo je nedostatkom kapaciteta, mada ovaj nedostatak niti su utvrdili inspektori, niti su se na to žalili studenti. Osim toga, javni univerzitet nije poštivao ponudu i dogovor prema kojem je studentima više škole morao da omogući nastavak obrazovanja, obrazlužući to da nije opravdano organizovati poseban kurs za samo 20 studenata. Takođe, državni organi su pokušavali da diskvalifikuju višu školu i njene studente u javnosti i pred javnim ustanovama time što su tu školu nazivali ilegalnom, te najavljivali da diplome stečene na toj školi neće biti priznate.²⁰³¹