(c) Miješanje u pravo na imovinu u opštem/javnom interesu

Ako je miješanje zakonito u smislu Ustava BiH, tj. Konvencije, onda mora biti ispunjena još jedna pretpostavka: miješanje koje je zakonski predviđeno mora biti preduzeto u nekom legitimnom javnom/opštem interesu. U predmetu James protiv Ujedinjenog Kraljevstva ESLJP je odbacio aplikantov zahtjev da se pojam „javni interes“ svede na pojam „interes zajednice“, te ustvrdio da su predmet i svrha člana 1. DP broj 1 uz EKLJP zaštita od proizvoljnog nasilnog oduzimanja imovine.¹⁹⁷⁷ Osim toga, u nekom konkretnom slučaju ni zakonski predviđeni javni interes ne smije biti primjenjivan arbitrarno.¹⁹⁷⁸ Legitimna svrha lišavanja u opštem interesu može se odnositi i na javne i na privatne interese. Drugim riječima: lišavanje čiji su interes prioritetna prava trećih lica u nekim slučajevima se može posmatrati kao lišavanje u opštem interesu. Imovinska prava pojedinaca nemaju veći značaj od prioritetnijih prava trećih lica ili od javnog, tj. opšteg interesa zajednice.¹⁹⁷⁹ Ukoliko u momentu donošenja odluke postoji legitiman interes koji kasnije nestane, time redovno nestaje i opravdanost intervencije u imovinska prava.¹⁹⁸⁰ To znači da je legitimno dokazivati da je miješanje u pravo na imovinu neustavno, jer je neki zakon, koji je formalnopravno na snazi, postao opsoletan zbog toga što, usljed izmijenjenih faktičkih ili pravnih prilika, ne opravdava više svoje postojanje.

Pojam legitimne svrhe u opštem interesu treba definisati u svakom pojedinom i konkretnom slučaju. Kad je riječ o ovom pojmu, Dom za ljudska prava je upućen na praksu ESLJP, prema kojoj domaći organi imaju širok prostor za autonomno odlučivanje, jer oni bolje poznaju društvene potrebe zajednice u kojoj djeluju. Odluka o miješanju u pravo na imovinu često zavisi od političkih, ekonomskih i socijalnih prilika, koje u demokratskom društvu mogu biti vrednovane na različite načine. Stoga, strazburška sudska praksa generalno poštuje odluke domaćih organa osim ako je očito da za donošenje tih odluka ne postoji razumna osnova.¹⁹⁸¹ Recimo, regulativa entiteta da se pravo na retroaktivnu isplatu penzije ograniči na šest mjeseci od dana podnošenja zahtjeva, izdržala je ovu vrstu kontrole.¹⁹⁸² Ali, argument o neposrednosti ili autonomnosti domaćih procesa odlučivanja (ESLJP versus nadležni organi BiH) samo se u ograničenoj mjeri može primijeniti i u unutrašnjem pravnom kontekstu (Ustavni sud BiH versus ostali domaći organi i tijela). Jer, Ustavni sud BiH je geografski, politički, ekonomski i socijalno znatno bliži procesima odlučivanja u Bosni i Hercegovini nego ESLJP. Ipak, najvišim sudovima, uključujući i sâm Ustavni sud BiH, preporučuje se suzdržavanje od uplitanja u nadležnosti nižerangiranih organa i redovnih sudova, s obzirom da su prije svega oni ti koji trebaju rješavati konkretne slučajeve.¹⁹⁸³

U praksi Ustavnog suda i Doma za ljudska prava prioritetni javni interes redovno se navodio kao opravdanje za intervencije izvedene u svrhu ublažavanja posljedica rata. Ali, i uobičajeni aspekti javnog interesa koji su nam poznati iz sudske prakse drugih demokratskih društava i država (kao, naprimjer, funkcionalan pravni sistem, uspostavljanje pravne sigurnosti propisivanjem rokova zastare,¹⁹⁸⁴ ili stvaranje socijalne pravde preraspodjelom društvene imovine),¹⁹⁸⁵ u međuvremenu, dobili su određenu ulogu.

U predmetima u kojima se radilo o povratu stanova JNA Dom je, u principu, potvrdio da može postojati legitiman javni interes u tome što će se garantovati jednako pravo na kupovinu stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Ipak, u ovim predmetima Dom nije mogao prepoznati toliko duboku socijalnu neizbalansiranost između uslova za kupovinu stanova pripadnika JNA, s jedne, i drugih nosilaca stanarskog prava, sa druge strane, da bi bilo opravdano zakonom retroaktivno proglasiti ništavim kupoprodajne ugovore za kupovinu stanova JNA.¹⁹⁸⁶ Međutim, oduzimanje stanarskog prava (samim tim i nemogućnost da se stan povrati) i privatne imovine u vidu privatizovanih stanova osobama koje su nakon 19.5.1992. godine (kada se radi o stanarskom pravu), odnosno nakon 14.12.1995. godine (kada se radi o privatizovanom stanu JNA) služile u vojnim snagama izvan granica Bosne i Hercegovine jeste u javnom interesu, budući da služi (a) za zadovoljenje potreba za stanovanjem pripadnika vlastite vojske, demobilisanih boraca i veterana rata,¹⁹⁸⁷ ali i (b) za zaštitu principa lojalnosti vlastitoj državi, koji ukazuje na to da je nelojalno služiti u vojsci strane države.¹⁹⁸⁸

Država ima širok manevarski prostor za regulisanje upotrebe privatne imovine u vojne svrhe u vremenima kada je povećana ratna opasnost ili u vrijeme rata, budući da nacionalna sigurnost i odbrana države predstavljaju jak opšti interes.¹⁹⁸⁹ U svakom slučaju, privremeno oduzimanje vlasništva u vojne svrhe je u javnom interesu samo dok traje ratno stanje.¹⁹⁹⁰ Nakon rata državne obaveze da se naknadi ratna šteta ili isplati stara devizna štednja nisu mogle biti namirene odjednom, budući da bi to ugrozilo makroekonomsku stabilnost države, njenu suverenost i finansijsku nezavisnost, kao i bankarski sistem.¹⁹⁹¹ U kontekstu procesa povratka, javni interes nije samo brzi povrat kuća i stanova koji bi se koristili za smještaj već i povrat poslovnih prostora, budući da je njihova raspoloživost – jer su često predstavljali životnu osnovu – bila jednako bitan faktor za odluku o povratku izbjeglica i raseljenih lica.¹⁹⁹²