(a) Lišavanje: de facto i de iure
U principu, o lišavanju imovine se radi samo onda kada se zakonom ili primjenom nekog zakonskog ovlaštenja koje ima isto djelovanje ukinu sva prava vlasnika.1904 Ako vlasnik zadrži de iure vlasničko pravo, ali je praktično spriječen da ga slobodno koristi (u konkretnom slučaju zemljište), jer ga država već koristi na neki drugi način (naprimjer, kao lokaciju za vježbe vojnih trupa), radi se o de facto lišavanju.1905 Prema tome, de facto lišavanje ne zahtijeva nikakav formalni akt oduzimanja, već obuhvata sve državne mjere koje, zbog svog djelovanja, imaju iste posljedice kao i formalno oduzimanje imovine.1906 De facto lišavanje je čin kojim država poseže za nečijom imovinom u svrhu koja je u opštem interesu – ili ovlašćuje treće lice da izvede takav postupak. Ako neki sud, recimo, odluči da stan na kojem postoji zajedničko stanarsko pravo dodijeli jednom od razvedenih bračnih drugova, onda se tu ne radi o (de facto) lišavanju, jer sud ne radi u javnom, već u privatnom interesu, tj. sud daje prednost jednom u odnosu na interes drugog bračnog druga smatrajući ga značajnijim.1907 Miješanje u imovinsko pravo ovdje dolazi u obzir samo ako važeći zakonski propisi arbitrarno i nepravedno oduzmu jednom bračnom drugu njegovu imovinu (ovdje: stan i stanarsko pravo). Ukoliko, uprkos državnoj intervenciji, još uvijek postoji određeno faktičko korištenje imovine, kao i opravdana vjera u mogućnost da se ona dalje koristi, onda se ne radi o de facto lišavanju, već o nadziranju korištenja.1908
Primjeri de facto lišavanja:
■ nezakonit stav suda da nije nadležan, a posljedica toga je da vlasnik u postupku povrata svoje napuštene imovine faktički ne može doći u posjed svoje imovine;1909
■ proglašavanje stana „napuštenim“ i prisilna deložacija stanara iako je protiv oduzimanja imovine uložen pravni lijek koji nema suspenzivno djelovanje;1910
■ dugogodišnja zakonska zabrana izvršenja pravosnažnih odluka i propuštanje da se ponovo reguliše pravna situacija u kojoj se nalazi oštećeno lice;1911
■ odgađanje da se izvrši povrat stana na kojem postoji stanarsko pravo i koji je naložio sud uprkos rokovima predviđenim zakonom.1912
Primjeri za de iure lišavanje:
■ zakonito zaposjedanje zemljišta/nekretnine;1913
■ retroaktivno anuliranje radnog odnosa čija je posljedica gašenje svih imovinskih prava iz radnog odnosa;1914
■ dodjela prioritetnog prava na građenje;1915
■ retroaktivno proglašavanje kupoprodajnih ugovora ništavim;1916
■ gubici uslovljeni inflacijom za vrijeme čekanja da se naplati neki iznos od javnopravne institucije, ukoliko gubitak ne bude nadoknađen primjerenom kamatom;1917
■ nametanje novčanih kazni;1918
■ zakonsko oduzimanje prava na kamate za određeni vremenski period;1919
■ zakonska nemogućnost izvršenja neke presude o naknadi štete;1920
■ nezakonito odbijanje zahtjeva za naknadu štete;1921
■ zapljena kupljenog vozila koje je uvezeno na nezakonit način,1922 zapljena transportnih sredstava i robe zbog navodne utaje carine;1923
■ oduzimanje prava na raspolaganje i korištenje uplanjenog ili neuplanjenog društvenog građevinskog zemljišta;1924
■ oduzimanje zemljišta koje je prisvojeno na nezakonit način;1925
■ odbijanje da se vrati stan, za koji apelant, doduše, formalno nije stekao stanarsko pravo, ali koji je dobio u posjed na zakonit način, stanovao u njemu prije rata, za njega redovno plaćao režijske troškove, a državni organi su mu, uprkos nepostojanju ugovora o korištenju propisanog zakonom, dozvolili da godinama živi u tom stanu;1926
■ razmatranje zahtjeva za isplatu penzije u neodgovarajućem postupku (u smislu promašene stvarne nadležnosti);1927
■ sudski utvrđeno smetanje posjeda uz propuštanje da se naredi ponovo uspostavljanje faktičkog stanja koje je nužno po zakonu;1928
■ izvršenje sudskog rješenja o izvršenju na zajedničkoj imovini bračnog para, iako dug supruge utvrđen zakonom nije solidarni dug;1929
■ nametanje plaćanja zakonskih kamata;1930
■ neizvršenje odluke CRPC-a uprkos tome što nema zakonskih prepreka,1931 odn. nepotpuno izvršenje rješenja o povratu napuštenog stana;1932
■ sprečavanje da se ostvare manjinska prava učesnika u društvu kapitala;1933
■ faktičko obustavljanje isplaćivanja invalidske penzije;1934
■ odbijanje zahtjeva za naknadu štete zbog povrede prava na nematerijalnim dobrima;1935
■ neustavno propuštanje da se regulišu određene imovinskopravne pozicije (devizna štednja).1936
Footnotes
U 74/03, tačka 30, ukazujući na ESLJP, Lithgow protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 8.7.1986. godine, serija A broj 102.
CH/99/2425 et al.-D&M, stav 126; vidi, takođe, U 74/03, tačka 30: fizičko zaposjedanje nekretnine kao de factonacionalizacija.
CH/98/375 et al., stav 1214.
U 55/02, tačka 41. i dalje, ukazujući na EKomLJP, aplikacija broj 8588/79 & 8589/79, odluke o dopustivosti od 12.10.1982. godine, DR 29, str. 81. i dalje.
CH/98/375 et al., stav 1214, ukazujući na ESLJP, Sporrong & Lonnroth protiv Švedske od 23.9.1982. godine, serija A broj 52, st. 70-73; Allan Jacobson protiv Švedske od 25.10.1989. godine, serija A broj 163, stav 54; Fredin protiv Švedske od 18.2.1991. godine, serija A broj 192, st. 46, 52. i dalje.
U 3/99.
CH/97/46-M, stav 77, ukazujući na ESLJP, Papamichalopoulos protiv Grčke od 24.6.1993. godine, serija A broj 260-B, stav 42.
AP 774/04, tačka 382.
CH/97/42-D&M, stav 61; CH/97/58-D&M, stav 58; CH/97/62-D&M, stav 68. 1913 U 74/03, tačka 30, ukazujući na ESLJP, Hentrich protiv Francuske od 22.9.1994. godine, serija A broj 296-A, stav 34. i dalje.
CH/97/77-D&M, stav 84. i dalje.
CH/98/704-D&M, stav 61.
CH/96/3 et al.-M, stav 37. Ako državni organi, na osnovu ovakve odluke o poništenju, osporavaju postojanje privatnog vlasništva i prijete posjedniku da će biti deložiran, onda je to dodatno kršenje pravne pozicije koju štiti član 1. DP broj 1 uz EKLJP (CH/96/22-M, stav 47), a ako je deložacija zaista provedena, onda, svakako, postoji povreda (CH/97/40-M, stav 43).
Uporedi, U 11/01, tačka 22. i dalje, oslanjajući se na ESLJP, Akkus protiv Turske od 24.6.1997. godine, Izvještaji 1997-IV, stav 30; kao i U 30/01, tačka 20. i dalje, ukazujući na ESLJP, Aka protiv Turske od 23.9.1998. godine, Izvještaji 1998-VI, stav 49. i dalje. U predmetu broj U 30/01 apelant je izgubio spor, jer je gubitak, uslovljen inflacijom, u izvršnom postupku htio poravnati izmjenom izvršne odluke umjesto da, kao što je to sud bio naložio, zatraži da se donese nova izvršna odluka (tačka 21). Ustavni sud BiH, s obzirom na nepoštivanje ovih procesnih propisa, nije ni mogao utvrditi kršenje prava na imovinu (uporedi tačku 22).
AP 498/04, tačka 22; U 65/03, tačka 18.
AP 774/04, tačka 385; slično, U 44/02, tačka 38; CH/00/3615 et al., stav 244. i dalje.
CH/00/10999, stav 35. i dalje.
U 36/03, tačka 35.
AP 2078/05, tačka 42. Ali, vidi i AP 393/04, tačka 17.
CH/00/4023, stav 39.
AP 851/04, tačka 25. i dalje; CH/00/3557, stav 57. i dalje; CH/02/12488 et al., stav 52. i dalje; CH/03/2183, stav 58. i dalje.
AP 706/05, tačka 32.
U 14/00, tačka 30.
AP 740/04, tačka 26. i dalje.
AP 148/05, tačka 44.
AP 1086/04, tačka 25. i dalje.
U 4/99.
CH/01/7252, stav 24. i dalje; CH/02/9345 et al., stav 43. i dalje.
CH/02/12501, stav 29. i dalje.
CH/00/5134, stav 289.
CH/03/13520, stav 37. i dalje.
AP 1223/06, tačka 26.
U 14/05, tačka 56.