(b) Stanarsko pravo kao socijalno ograničeno stvarno pravo

U bivšoj Jugoslaviji, kao i u RBiH, prvobitno su postojale samo dvije vrste vlasništva na nekretninama: privatno i društveno. Većina stanara posjedovala je stanarsko pravo na stanu u društvenom vlasništvu, uglavnom u gradskim područjima. Ovo stanarsko pravo individualizovano je u skladu sa propisima Zakona o stambenim odnosima.¹⁷⁵⁹ Prema tome, stanarsko pravo na stanu mogli su steći, prije svega, službenici i radnici društvenih preduzeća ili državnih organa, i to uplaćujući mjesečne doprinose u stambeni fond. U zavisnosti od niza faktora – od porodične situacije, stambenih potreba (ima li osoba privatan stan ili kuću) itd. – pojedincu je dodjeljivan stan, a stanarsko pravo na njemu navedena osoba je sticala tek zakonitim useljenjem u stan, na osnovu rješenja o dodjeli stana i zaključivanjem ugovora o korištenju stana. Pravni položaj stanara koji je imao stanarsko pravo bio je slabiji od pravnog položaja vlasnika stana, ali je u velikoj mjeri nadilazio pravni položaj običnog zakupoprimca. Kao društveno vlasništvo, stanarsko pravo je bilo socijalno ograničeno pravo na stanovanje, pri čemu je pravo na stan u velikoj mjeri zavisilo od potreba stanara, kao i od toga da li se stan stvarno koristi – što, takođe, na neki način izražava potrebe stanara. Stanarsko pravo bi nakon smrti nosioca prava obično prelazilo na prvog sljedećeg srodnika koji je živio u zajedničkom domaćinstvu. Ako se srodnici nisu mogli dogovoriti o pravnom sljedniku, odlučivao bi sud, uzimajući u obzir stvarne potrebe zainteresovanih. Stanarsko pravo je, doduše, bilo neotuđivo i njime se nije moglo raspolagati. Ipak, dva nosioca stanarskih prava mogla su, recimo, zamijeniti svoje stanove. Ukoliko bi korisnik napustio stan na duže vrijeme, stanarsko pravo se gasilo. U procesu privatizacije, koji je započeo prije rata, nosioci stanarskih prava su, osim toga, imali privilegovan položaj prilikom kupovine stana (privatizacije) na kojem su imali stanarsko pravo i u kojem su stanovali. U tom slučaju su se od kupoprodajne cijene odbijale određene stavke, kao doprinosi za stambeni fond koje je određeno lice uplaćivalo. Na taj način bi ponekad bila odbijena cijela kupoprodajna cijena. Stoga se stanarsko pravo u ovakvoj formi može nazvati socijalno ograničenim stvarnim pravom.