a. Uvod

Član 9. EKLJP štiti tzv. forum internum, unutrašnji spiritualni svijet ljudi, koji uključuje misli, savjest i vjeroispovijest pojedinca.¹⁶³¹ Ovom slobodom zaštićeno je pravo da pojedinac konvertuje, mijenja svoje religijsko ubjeđenje ili svjetonazor, da praktikuje religiju ili vlastiti svjetonazor, sâm ili u zajednici s drugim ljudima, privatno ili javno, kroz božju službu, učenje, uvažavanje ili praktikovanje religijskih običaja.

Iako ova sloboda sadrži više elemenata, sloboda vjeroispovijesti je centralni dio sudske prakse ne samo u BiH već i u cijeloj regiji. Razlog za to je i činjenica da ustavni poredak bivše SFRJ nije bio naklonjen ispoljavanju religijske slobode kako pojedinca, tako i religijskih zajednica. Sloboda vjeroispovijesti se, uostalom, ne doživljava bez razloga kao jedno od „najosjetljivijih i najkontroverznijih prava u demokratskom društvu“.¹⁶³² Uz ovu konstataciju, možemo zaključiti i to da su religijsko šarenilo, te kulturne i tradicijske razlike koje su proizašle iz toga na području bivše Jugoslavije, a posebno u BiH, djelomično bili razlog za rat. Ako ništa drugo, zaraćene strane su instrumentalizovale religiju u svojim propagandama. Štaviše, neki su rat u BiH definisali kao vjerski rat.¹⁶³³ Iako je tačno da multikonfesionalnost, u jednu ruku, može otežati zajednički život u zajednici, ovakvi zaključci skreću pažnju sa istinskih razloga za konflikt u BiH.

Član 9. EKLJP i član 2. DP broj 1 uz EKLJP, koji su stupili na snagu u BiH stupanjem na snagu mirovnog sporazuma, donose sa sobom veoma jasan stav. Naime, sa tačke gledišta ovih sloboda, opasnost za mirni suživot multikonfesionalne i multikulturalne zajednice ne leži u samom uživanju slobode vjeroispovijesti i svjetonazora, već, sasvim suprotno, u njihovom sprečavanju.

S obzirom na oskudnu sudsku praksu USBiH i DLJP u vezi sa slobodom vjeroispovijesti, mogli bismo smatrati da u BiH vlada potpuni „religijski mir i suživot“, ili pomisliti da ne postoji dovoljno samosvijesti kod građana, tako da se o stvarnim problemima i ne govori dovoljno jasno i glasno. Ipak, ta praksa i nije baš sasvim siromašna ako uzmemo u obzir da u slobodu vjeroispovijesti, u materijalnom smislu, spadaju i slučajevi u kojima su se vjerske zajednice založile za povrat, ponovnu izgradnju i rekonstrukciju svoje imovine, te u kojima su tražile zaštitu svojih kulturnih dobara kao što su groblja i mezarja. Ovakav zaključak ima opravdanje bez obzira na činjenicu da su se ovi slučajevi, u principu, razmatrali u okviru prava na imovinu i prava na zabranu diskriminacije, a ne u okviru i sa aspekta prava na slobodu vjeroispovijesti.