(e) Legitiman cilj i nužnost u demokratskom društvu

Kako u slučajevima miješanja, tako i pri neispunjavanju pozitivnih obaveza zaštite prava iz člana 8. EKLJP, javna vlast, da bi opravdala svoje postupke, ima obavezu da uspostavi fer balans između interesa pojedinca i opšteg interesa društva, tj. države.¹⁵⁶⁶

Tako, u slučaju dodjeljivanja prava na korištenje napuštene imovine Ustavni sud je naglasio da je to miješanje prvobitno vodilo zakonitom cilju u skladu sa značenjem stava 2. člana 8. EKLJP. Odgovarajući cilj je bila zaštita prava drugih, tj. prava lica koja su, zbog rata, bila primorana da napuste svoje domove. Rat u BiH je prouzrokovao masovna pomjeranja stanovništva i izazvao veliki broj stambenih problema. Veliki broj stanova i kuća je napušten, iseljen ili uništen. Prazni domovi su odmah preuzeti. Vlasti tadašnje RBiH su donijele zakon kojim su privremeno riješeni stambeni problemi nastali dolaskom velikog broja izbjeglica. Međutim, ako osoba duže od pet godina nakon završetka rata još nije u mogućnosti da ostvari svoja prava na povrat imovine, „miješanje”, koje je u početku i moglo biti opravdano i saglasno sa principom „neophodnosti”, ne predstavlja više neophodno „miješanje u demokratskom društvu” u pravo te osobe da se vrati u svoj dom.¹⁵⁶⁷ Nadležni organi krše svoje dispoziciono pravo vaganja interesa trenutnog korisnika da ostane u stanu i osobe koja traži povrat stana ukoliko zakonski predviđena potreba da se zaštite ugrožene kategorije stanovništva nije ispunjena u konkretnom slučaju, a zahtjev za povrat stana podnio je potencijalni „povratnik“, jer je povrat interno raseljenih lica i izbjeglica jedan od primarnih ustavnih ciljeva.¹⁵⁶⁸ Pri tome, nebitno je da se sudska odluka zasniva na važećoj pravnoj osnovi. Takođe, legitiman cilj ne postoji ni kada upravni organ, s ciljem dodjele stana određenom licu, pokušava da provede deložaciju lica koje stan koristi i da proglasi stan napuštenim iako ne postoji zakonska osnova da se tvrdi da je stan napušten.¹⁵⁶⁹

S obzirom na nedostatak alternativnog smještaja, što u velikoj mjeri otežava proces povrata imovine, deložacija iz stana je u skladu sa članom 8. EKLJP čak i onda ako se korisnik stana ne deložira radi povrata bivšem korisniku stana, već da bi se taj stan proglasio alternativnim smještajem za treću osobu pod uslovom da trenutni korisnik ima mogućnost da mu se dodijeli alternativni smještaj i da mu, u svjetlu predstojeće deložacije, stoji na raspolaganju pravno sredstvo kojim bi obrazložio potrebu za alternativnim smještajem ili potrebu da mu se produži korištenje trenutnog stana. Zbog velikog stambenog deficita, izuzetno je dozvoljeno, u smislu člana 8. EKLJP da osoba koja treba da bude deložirana nema pravo da bude saslušana u postupku pred nadležnim organom, a da njena žalba na prvostepeni akt nema suspenzivno djelovanje.¹⁵⁷⁰

U slučajevima ugovora o zamjeni imovine koji su sklopljeni za vrijeme rata, DLJP je priznao da je legitimno i neophodno omogućiti brz i jednostavan postupak povrata te imovine, kako bi se ispunio centralni zadatak Dejtonskog mirovnog sporazuma: omogućavanje povratka izbjeglica i raseljenih lica.¹⁵⁷¹ Ipak, DLJP je ustanovio da je povrijeđen član 8. EKLJP ukoliko nadležni organi propuste da uzmu u obzir parnične sudske postupke za utvrđivanje zakonitih korisnika/ vlasnika imovine, tj. valjanosti ugovora o zamjeni imovine, ili ne odluče o zahtjevima za donošenje privremenih mjera, te, umjesto toga, uporno provode zaključke o deložacijama. Takvom načinu postupanja nedostaje pravičan balans interesa između trenutnih i predratnih korisnika imovine (povratnika), koji je bio utvrđen u samom zakonu i koji de facto oduzima trenutnom korisniku imovine svaku mogućnost pravne zaštite u izvršnom postupku.¹⁵⁷² Čak i kada sâm zakon nije predvidio mogućnost prekidanja postupka povrata imovine, uključujući izvršenje zaključka o deložaciji iz spornog stana/imovine (što je dugo bio slučaj u BiH), upravni organi su, snagom direktne primjene EKLJP, bili obavezni da sačekaju sudsku odluku u vezi sa valjanošću ugovora o zamjeni imovine.¹⁵⁷³ U jednom demokratskom društvu, da bi se zaštitila prava drugih lica, nije neophodno da prijašnji korisnik, tj. raniji posjednik, koji je dobio konačnu i obavezujuću odluku CRPC-a, u izvršnom postupku bude bolje pozicioniran nego onaj koji koristi (u okviru procesnih mogućnosti iz Zakona o prestanke primjene Zakona o napuštenoj imovini) alternativni domaći upravni postupak. Naime, u prvom slučaju odluka o prekidanju postupka povrata zamijenjene imovine predstavlja diskreciju prvostepenog suda (koji obično propusti donijeti takvu odluku), a koji odlučuje o prethodnom pitanju za postupak povrata – valjanosti ugovora o zamjeni. U drugom slučaju prekidanje postupka povrata zamijenjene imovine je automatsko.¹⁵⁷⁴ Prema tome, deložacija trenutnog korisnika imovine i prije donošenja konačne odluke o valjanosti ugovora o zamjeni može biti „nužna u demokratskom društvu radi zaštite prava drugih lica“ čak i ako se radi o korisnicima koji su upisani kao vlasnici u zemljišne knjige! Ovaj, s gledišta klasičnog građanskog prava, pomalo čudan rezultat proizlazi iz pravne konstelacije koja u restitucionim postupcima, čak i u ekstremnim slučajevima, daje prednost cilju povrata imovine interno raseljenih lica i izbjeglica u odnosu na procesna prava trenutnih posjednika i vlasnika. „Usaglašenost“ ovakvog davanja većeg značaja interesu pojedinih grupa građana sa pravima iz člana 6. EKLJP djelimično leži u činjenici da je većina postupaka povrata, zajedno sa materijalnopravnom osnovom, smještena u Aneks 7. DMS, pri čemu su USBiH i DLJP, sve dok postoji CRPC, isključeni iz eventualne kontrole kako postupaka i odluka, tako i kvaliteta materijalnopravnih rješenja.¹⁵⁷⁵

Oslanjajući se na sudsku praksu strazburškog suda u vezi sa zaštitom zakonito organizovanih demonstracija od napada protivnika tih demonstracija, Dom za ljudska prava nije pronašao bilo kakav opravdan razlog za činjenicu da policijske snage, u periodu dužem od dvije godine, propuštaju da podrže sudske izvršitelje u izvršenju zaključka o deložaciji određenih osoba, jer grupa ljudi sprečava i ne dozvoljava da se deložacija provede. Iako bi u pojedinim slučajevima odgađanje izvršenja radi zaštite javnog reda i mira bilo opravdano, organi su obavezni i odgovorni da provedu izvršenje bez obzira na pokušaje mase da nezakonito spriječi to izvršenje. U prilog povredi pozitivne obaveze države, u smislu člana 8. EKLJP, govori i činjenica o pasivnosti nadležnih vlasti da pravno precesuiraju osobe koje nezakonito sprečavaju izvršenje konačnog i izvršnog pravnog akta.¹⁵⁷⁶

Dodjeljivanje stanarskog prava jednom od razvedenih bračnih drugova, u skladu sa članom 20. Zakona o stambenim odnosima – Prečišćeni tekst („Sl. list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89 i „Sl. gl. RS” br. 19/93 i 22/93), i njihovo fizičko razdvajanje, prema mišljenju USBiH, slijede javni i legitimni interes – neophodnost da se zaštiti zdravlje i moral, te da se zaštite prava i slobode drugih lica.¹⁵⁷⁷ Nastavljanje zajedničkog života nakon razvoda braka moglo bi prouzrokovati dodatnu štetu. Država nema interesa za jednu takvu zajednicu, te je, prema tome, i ne podržava. Osim toga, takva nepodnošljiva situacija u kući ili stanu može imati neželjene posljedice po djecu koja žive u tom domaćinstvu. Svako ima pravo da živi u mirnom i sigurnom okruženju, te da se poštuje njegovo ljudsko dostojanstvo.¹⁵⁷⁸ Osim toga, USBiH prihvata da u situaciji u kojoj nije moguće da se stan podijeli na dvije manje stambene jedinice, niti je vlasnik stana u mogućnosti da ponudi bivšim supružnicima dva manja stana, iseljenje iz stana jednog od njih, uz obezbjeđenje nužnog smještaja, predstavlja adekvatnu mjeru.¹⁵⁷⁹

Kao i u slučaju dodjeljivanja prava na korištenje civilnih stanova, privremeno dodjeljivanje stanova u vlasništvu bivše Jugoslovenske narodne armije (JNA) borcima i porodicama poginulih ratnih veterana u ratnim i poratnim godinama bilo je nužno kako bi se riješio problem akutnog nedostatka stambenih resursa. Nakon okončanja rata, te nakon proglašenja prestanka ratnog stanja, takve aktivnosti nisu više „nužne“ u demokratskom društvu. Prema tome, mjere kojima se onemogućava bivšem pripadniku JNA da povrati svoj stan nisu „adekvatne“ u odnosu na cilj koji se time želi postići. Jer, oficiri JNA se mogu, takođe, tretirati kao izbjeglice i raseljena lica. Samim tim, i za ovu grupu ljudi važi jedan od osnovnih ciljeva Ustava – povratak izbjeglica i raseljenih lica.¹⁵⁸⁰ Međutim, ako je oštećena osoba (oficir JNA), u međuvremenu, svoje stambeno pitanje riješila van Bosne i Hercegovine, tako što je stekla stanarsko pravo na drugom stanu u društvenom vlasništvu, povrat stana više nije opravdan s obzirom na javni interes države da riješi problem akutnog nedostatka stambenih resursa.¹⁵⁸¹ Osim toga, svi oficiri JNA ne mogu se tretirati kao izbjeglice i raseljena lica; naprimjer, oni koji su nakon 19.5.1992. godine (u slučaju stanova na kojima postoji stanarsko pravo), odnosno nakon 14.12.1995. godine (u slučaju imovine u privatnom vlasništvu) ostali u JNA. Jer, ove osobe su nakon zakonski utvrđenog datuma ostale u oružanim snagama stranih država. Njihovo „lišavanje imovine“, u smislu nemogućnosti da povrate imovinu (bez naknade ako su u pitanju društveni stanovi na kojima postoji stanarsko pravo, odnosno uz određenu naknadu ako je riječ o privatnoj imovini), proporcionalno je u odnosu na cilj koji se želio time postići, a to je zaštita principa lojaliteta pripadnika vlastitih vojnih snaga koji su iskazali prema svojoj državi.¹⁵⁸² Međutim, ako oštećena osoba nije ostala u oružanim snagama stranih država nakon datuma propisanog zakonom (14.12.1995. godine), takva osoba se ne može tretirati kao nelojalni građanin. Posljedica toga je da je javni interes za povratkom te osobe veći nego problem nedostatka stambenog prostora za vlastite vojnike.¹⁵⁸³ Takođe nije dozvoljeno, u smislu principa proporcionalnosti, povrat imovine –stanova JNA – povezivati ili uslovljavati bh. državljanstvom.¹⁵⁸⁴

Sa tačke gledišta ustavnog konformiteta, u ovim slučajevima javna vlast mora veoma pažljivo odvagati suprotstavljene partikularne interese pojedinih grupa, koji se dotiču i javnog interesa države, posebno uzimajući u obzir standarde ustavnih prava i sloboda, te ustavne principe. Ako se država, bilo zakonodavac, bilo upravni organi, pridržavala granica svog diskrecionog prava, odnosno svog polja slobodne ocjene, sa ustavnopravne tačke gledišta, zakonu, tj. odluci nadležnog upravnog organa ne bi trebalo biti zamjerke.