(d) Zakonitost miješanja

Da bi bilo opravdano, svako miješanje u pravo na dom mora imati zakonsku osnovu. Uslov da je „predviđeno zakonom“ upućuje, prije svega, na domaći pravni sistem,¹⁵⁵³ ali uključuje i ispitivanje standarda iz EKLJP.¹⁵⁵⁴ Prema tome, nužnost da se miješanje u pravo na dom zakonski reguliše nameće određene kvalitativne zahtjeve zakonskoj osnovi, naime, da ona bude usaglašena sa principom vladavine zakona, koji je explicite spomenut u Preambuli EKLJP. Domaći zakon mora jamčiti pojedincu zaštitu od proizvoljnog miješanja javne vlasti u njegova prava koja su obuhvaćena članom 8. EKLJP.¹⁵⁵⁵

Miješanje u pravo na dom predviđeno zakonom je u skladu sa značenjem termina EKLJP ukoliko su ispunjeni određeni kriteriji: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koji se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, takođe, mora biti formulisan sa odgovarajućom tačnošću i jasnošću kako bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke.¹⁵⁵⁶

Pristupačnost pravnog akta određuje se, između ostalog, i na osnovu broja i mjesta boravka/prebivališta osoba koje su mogle biti oštećene pravnim aktom. Prema tome, kriterij „pristupačnosti“ pravnog akta nije ispunjen ako se odluka Predsjedništva RBiH o ukidanju ratnog stanja iz decembra 1995. godine samo objesi na oglasnu ploču u zgradi Predsjedništva u Sarajevu. Zakonski rokovi od sedam dana (kad se radi o osobama koje žive na teritoriji Bosne i Hercegovine) ili petnaest dana (kad se radi o osobama koje žive izvan teritorije Bosne i Hercegovine), koji počinju teći danom objavljivanja Odluke o ukidanju ratnog stanja, u toku kojih zainteresovane osobe mogu da traže da se vrate u stan na kojem su nosioci stanarskog prava, nisu „pristupačni“.¹⁵⁵⁷ Nije prihvatljivo da zakon bude objavljen na takav način da osobe trajno liši njihovih prava ako ne ispunjavaju potpuno nerazumne uslove, kao što je spomenuti rok, i koje ne može ispuniti većina onih koji su tim zakonom oštećeni. Ovaj zakon, stoga, ne udovoljava zahtjevima vladavine zakona u demokratskom društvu.¹⁵⁵⁸

Ukoliko zakon predviđa apstraktne uslove za provođenje pravnog akta, te ako pojedincu ne obezbijedi jasan i konkretan instrumentarij za postupanje po tom aktu, pojedinac nije u stanju da prilagodi svoje postupke zakonu, pa je posljedica toga da takav zakonski akt ne ispunjava kvalitativne zahtjeve koje zakoni moraju imati.¹⁵⁵⁹ Nezakonito je, takođe, deložiranje određene osobe a da ona pri tome nije imala barem jednu priliku da vidi zaključak o deložaciji kako bi saznala na kojoj pravnoj osnovi se temelji takav zaključak.¹⁵⁶⁰

Takođe je nezakonito ako se pri donošenju mjera nadležni organ poziva na formalnopravno nepostojeći zakon, ili ako ne odlučuje o upućenim zahtjevima i pravnim lijekovima, ili ne odlučuje u okviru rokova predviđenih zakonom.¹⁵⁶¹ Takođe, nezakonito je i ignorisanje odluke DLJP o privremenoj mjeri kojom je zabranjena deložacija čak i ako se radi o nezakonitom korisniku stana, što bi, inače, značilo da bi deložacija, bez odluke o privremenoj mjeri, bila zakonita.¹⁵⁶² Prema tome, poštivanje odluke DLJP o privremenoj mjeri ima prioritet u odnosu na pobijani akt o deložaciji.

Ukoliko postoji pravna osnova koja je u skladu sa Ustavom BiH, ona se mora poštivati. Samim tim nepoštivanje relevantnih odredaba pri pretresu stana i oduzimanje privatnih predmeta protiv volje oštećene osobe nisu u skladu sa ovim ustavnim pravom zbog toga što nisu ispunjeni uslovi „zakonitosti“ miješanja u ovo ustavno pravo.¹⁵⁶³

U praksi se često javlja problem vremenskog važenja pravne osnove za odlučivanje, zato što se nakon izbijanja rata, kao i u poslijeratnim godinama pristupilo višestrukim izmjenama zakona, i to na različitim administrativno- teritorijalnim nivoima. Uzimajući u obzir dužinu trajanja nekih upravnih ili sudskih postupaka, nije bio rijedak slučaj da se pravna osnova za odlučivanje mijenjala više puta za vrijeme samog postupka. To isto važi i za žalbene postupke. U takvim slučajevima nadležni organ – upravni ili sudski – mora primijeniti onu pravnu osnovu koja je važila u trenutku donošenja prvostepene ili žalbene odluke, a ne onu koja je važila u vrijeme pokretanja postupka ili nastupanja određene činjenice! Ovaj zaključak nije potrebno slijediti ukoliko zakonodavac izričito, putem prelaznih odredaba, reguliše primjenu ranijih odredaba zakona u postojećim postupcima. Drugi izuzetak predstavlja slučaj kada nadležni organ ima zadatak da odluči šta je pravno važilo u nekom trenutku u prošlosti,¹⁵⁶⁴ a ne da donese odluku u skladu sa postojećim zakonskim rješenjima.

U upravnim sudskim postupcima, tj. upravnim sporovima ne važe principi koji su obrazloženi. Naime, upravni sudovi imaju obavezu da preispitaju da li su upravni organi pravilno primijenili pravo u trenutku donošenja odluke. Isto važi i za ustavno sudstvo.¹⁵⁶⁵