ii. Postupak koji “utvrđuje” građansko pravo ili obavezu ili krivičnu optužbu (determination)

Član 6. stav 1. EKLJP je primjenjiv samo ako je riječ o postupku u kojem se utvrđuje sporno „građansko“ pravo ili obaveza, odnosno osnovanost bilo kakve krivične optužbe protiv određenog lica.⁹²¹ Ovo je jedan od osnovnih uslova za primjenu člana 6. stav 1. EKLJP. Pri tome je nevažno da li domaći pravni sistem definiše određeni postupak kao građanskopravni ili krivičnopravni. Bitno je, naime, da postupak „utvrđuje“ „građansko“ pravo ili obavezu, odnosno „osnovanost bilo kakve krivične optužbe“ prema materijalnim kriterijima. To može biti slučaj i u postupcima koji, prema domaćem pravu, nisu definisani kao građanskopravni, već, naprimjer, kao upravni. Međutim, uslov za to jeste da rezultat jednog takvog postupka ima dovoljno jake veze sa određenim građanskim pravom ili obavezom, ili da nema beznačajne posljedice za jedno takvo pravo, tj. obavezu, već da o njima neposredno odlučuje. Prema tome, „građansko“ pravo ili obaveza mora biti jedini ili jedan od predmeta postupka koji se vodi.⁹²² Pri tome, njegova primjenjivost zavisi od specifičnosti konkretnog postupka, pri čemu se postupak posmatra kao cjelina.⁹²³ Gledajući na taj način, o osnovanosti bilo kakve krivične optužbe podnesene protiv određenog lica može se odlučivati i u disciplinskom postupku i to tako da se član 6. primjenjuje.⁹²⁴

Dalje, ustavnopravna kontrola regularnosti jednog postupka može biti provedena, u pravilu, tek nakon pravosnažnosti sudske odluke, kojom se određeni postupak okončava.⁹²⁵ Ako se apelant uopšteno žali na povredu prava na pravičan postupak žalba je preuranjena ukoliko je pobijanu odluku donio najviši sud, koji je predmet vratio nižestepenom sudu na ponovni postupak i odlučivanje. U tom slučaju potrebno je sačekati da se postupak potpuno okonča.⁹²⁶ Prema tome, pitanje pravičnosti postupka može se procijeniti samo na osnovu postupka kao cjeline.⁹²⁷ Ako nadležni sud odluči samo o osnovanosti rješenja o pritvoru određenog lica, sud ne odlučuje o „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega“ u smislu EKLJP, tako da je pozivanje na povredu člana 6. EKLJP preuranjeno.⁹²⁸ Ukoliko apelant uopšte ne bude priveden pred sud, tj. ukoliko mu uopšte ne bude suđeno, takav postupak nije relevantan za član 6. stav 1. EKLJP.⁹²⁹ Isto važi i za tzv. privatnog tužioca ukoliko državno tužilaštvo obustavi vođenje krivičnog postupka protiv određenog lica.⁹³⁰

Takođe, pravosnažna procesna ili materijalnopravna djelimična odluka u krivičnom postupku ne potpada pod obim zaštite člana 6. stav 1. EKLJP. Tako, naprimjer, ukoliko sud prvo pravosnažno odluči o teritorijalnoj nadležnosti suda,⁹³¹ ili o stvarnoj nadležnosti upravnog organa,⁹³² sud neće odlučivati, s tačke gledišta cjelokupnog postupka, o „građanskom“ pravu ili obavezi, odnosno osnovanosti bilo kakve krivične optužbe, jer odlučuje samo o procesnim pretpostavkama za daljnji postupak. Takvi postupci ne potpadaju pod obim zaštite člana 6. EKLJP (nenadležnost ratione materiae).

Slično, i odluke privremenog karaktera su isključene iz domena zaštite člana 6. EKLJP, jer one samo privremeno, a ne i konačno, najčešće do okončanja glavne stvari, odlučuju o „građanskom“ pravu ili obavezi, odn. osnovanosti bilo kakve krivične optužbe. Tu se generalno ubrajaju postupci o privremenim mjerama,⁹³³ ili postupci povodom zahtjeva za donošenje privremene mjere osiguranja.⁹³⁴ Postoje, međutim, izuzeci od ovog pravila, koji upravo treba da obuhvate one slučajeve u kojima odluka privremenog karaktera treba da prouzrokuje stalne posljedice: ukoliko zahtjev iz privremene mjere nije identičan glavnom zahtjevu (a oba moraju biti građanskopravne prirode) i ukoliko šteta, koja bi nastala ako se odbije zahtjev za donošenje privremene mjere, ne bi mogla biti ispravljena konačnom odlukom, tada član 6. EKLJP štiti postupak povodom zahtjeva za donošenje privremene mjere.⁹³⁵ Izuzetno od ovih pravila i izuzetaka od pravila, Ustavni sud je primijenio član 6. EKLJP i u predmetu broj AP 743/04. Ovaj slučaj je imao za predmet pitanje razumnosti trajanja dužine parničnog postupka vođenog povodom odlučivanja o osnovanosti odluke o privremenoj mjeri, kojom je obustavljeno izvršenje konačne upravne odluke o povratu stana u posjed.⁹³⁶ Na sličan način je odluka u krivičnom postupku o zahtjevu za donošenje mjere osiguranja (koja je građanskopravne prirode), takođe, potpala pod zaštitu člana 6. EKLJP.⁹³⁷

Ukoliko se određena odluka tiče nečijeg „građanskog“ prava ili obaveze samo na indirektan način, takva odluka ne potpada pod obim zaštite člana 6. EKLJP. Tako, naprimjer, postupak registracije određenih pravnih podataka: U 20/01: brisanje upisa lica ovlaštenog za zastupanje društva u sudski registar; slično i u AP 1078/05: upis lica ovlaštenog za zastupanje društva; U 13/00: upis prenosa prava vlasništva; AP 1489/05: upis spora u zemljišne knjige; AP 854/04 i AP 441/06: upis prava vlasništva u zemljišne knjige;⁹³⁸ (drugačije je, međutim, u postupcima u kojima se pobija valjanost nečijeg upisa u zemljišne knjige, gdje se predmetno pitanje ubraja u domen zaštite člana 6. EKLJP: AP 869/04, tačka 30); AP 1509/05: utvrđivanje kriterija za upis prava vlasništva u zemljišne knjige.

Takođe, član 6. EKLJP se ne primjenjuje u postupku osiguranja dokaza.⁹³⁹ Dalje, ukoliko se obustavi krivični postupak protiv određenog lica uslijed činjenice da je za krivično djelo za koje se optuženi tereti data amnestija, takav postupak ne utvrđuje osnovanost bilo kakve krivične optužbe.⁹⁴⁰ U postupku priznanja strane presude, kojom je određenom licu utvrđeno izvjesno građansko pravo, Ustavni sud je, prvo, negirao da se radi o postupku kojim se utvrđuje nečije građansko pravo, tj. obaveza u smislu člana 6. EKLJP.⁹⁴¹ Kasnije je Sud, ipak, korigovao svoj pravni stav, zaključivši da se član 6. EKLJP primjenjuje na postupak priznanja strane presude ukoliko je tom presudom utvrđeno nečije građansko pravo, tj. obaveza, iako se, strogo gledajući, u tom postupku ne utvrđuje, već priznaje već utvrđeno građansko pravo, tj. obaveza.⁹⁴² Ova korekcija prakse zaslužuje pohvalu, jer exequatur postupak predstavlja neophodnu pretpostavku da bi se strana presuda mogla implementirati u Bosni i Hercegovini, mada se taj postupak per se, zaista, ne može definisati kao utvrđivanje nečijeg prava, već utvrđivanje primjenjivosti strane presude u zemlji. Prema tome, de facto se radi o postupku utvrđivanja nečijeg građanskog prava, tj. obaveze, koji mora ispoštovati standarde člana 6. EKLJP. Dalje, iako stečajni postupak, takođe, per se nije „spor“ o građanskopravnim zahtjevima, takav postupak privremeno uređuje pitanje postojanja takvih prava zbog čega član 6. EKLJP treba da bude primijenjen.⁹⁴³

U postupku odlučivanja o dopustivosti određenog pravnog lijeka neće se odlučivati o bilo kakvom građanskom pravu, tj. obavezi, ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe. Prema tome, ne može se utvrditi povreda člana 6. EKLJP u postupku u kojem je odlučeno o dopustivosti zahtjeva za vanredno preispitivanje pravosnažno okončanog parničnog⁹⁴⁴ ili krivičnog slučaja,⁹⁴⁵ kao i u slučaju odlučivanja o dopustivosti zahtjeva za povrat u pređašnje stanje,⁹⁴⁶ zahtjeva za ponavljanje parničnog⁹⁴⁷ ili krivičnog postupka,⁹⁴⁸ ili za ponovno otvaranje/obnovu krivičnog postupka.⁹⁴⁹ Ipak, pri postojanju bitnih procesnih nedostataka, i rješenje o ponavljanju krivičnog postupka se može tumačiti kao utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe u smislu člana 6. stav 1. EKLJP, ukoliko sud provede određeni dokazni postupak, preduzme utvrđivanje novog činjeničnog stanja po osnovu provedenih novih dokaza i prijašnju osudu faktički nanovo potvrdi.⁹⁵⁰ U ovom slučaju DLJP je odstupio od svoje prijašnje prakse u predmetu broj CH/97/61-D,⁹⁵¹ koja se striktno oslanjala na praksu EKLJP. Ovu sudsku praksu, koja je očigledno savremenija od prakse ESLJP, Dom je potvrdio u još jednom predmetu u kojem je, štaviše, javno odstupio od strazburške prakse.⁹⁵² Dalje, član 6. EKLJP se ne primjenjuje ni u postupku u kojem se odlučuje o zahtjevu za zaštitu zakonitosti, i to ne zbog toga što se u tom postupku odlučuje samo o dopustivosti pravnog lijeka već zbog toga što oštećena osoba, tj. nosilac prava ili obaveze ima samo pravo inicijative, a ne i pravo ulaganja tog pravnog lijeka. Odluka o ulaganju pravnog lijeka nalazi se u diskreciji javnog tužilaštva.⁹⁵³ Slično važi i za inspekcijske postupke u kojima pojedinac ima, takođe, samo pravo inicijative, ali ne i da zahtijeva da se postupak zaista pokrene. Osim toga, u inspekcijskim postupcima se ne odlučuje o pravima onoga koji zahtijeva inspekcijski postupak, već o zakonskim obavezama trećih lica (naprimjer, obaveza da se sruši nezakonito podignuta zidna ograda), mada inspekcijski postupak može pomoći licu koje je oštećeno određenom radnjom ili propuštanjem trećeg lica.⁹⁵⁴ Takođe, odluka kojom se sud proglašava nenadležnim za predmetnu stvar ne utvrđuje bilo kakvo građansko pravo, tj. obavezu, ili osnovanost bilo kakve krivične optužbe.⁹⁵⁵ Međutim, ukoliko se predmetnom odlukom dopusti pravni lijek i nadležni organ ponovo odluči o građanskom pravu, tj. obavezi, ili osnovanosti krivične optužbe, takva odluka se ubraja u obim zaštite člana 6. EKLJP.⁹⁵⁶

Član 6. EKLJP se ne primjenjuje i ukoliko se na kraju postupka ne donese odluka u meritumu, već se prethodno postupak obustavi, kao što je, naprimjer, u slučaju obustave krivičnog postupka zbog nastupanja zastare krivičnog gonjenja⁹⁵⁷ ili ukoliko se postupak prekine.⁹⁵⁸ Samo u izuzetnim slučajevima i kada postoje jasne indikacije da određeni propusti u prijašnjoj fazi postupka naknadno neće moći biti ispravljeni, povreda člana 6. EKLJP se može ispitati i kada nije okončan postupak.⁹⁵⁹ Jedan takav izuzetak Ustavni sud je našao u predmetima politički opterećenim br. U 59/01, U 60/01 i U 61/01, u kojima su se apelanti obratili Ustavnom sudu već u ranijoj fazi krivičnog postupka zbog povrede člana 6. EKLJP, jer je protiv njih pokrenuta krivična istraga, mada su tvrdili da su zaštićeni imunitetom.⁹⁶⁰

Odluka o građanskom pravu, tj. obavezi, ili osnovanosti krivične optužbe, u smislu člana 6. stav 1. EKLJP, može, u određenim slučajevima, biti donesena i u toku postupka izvršenja jedne pravosnažne sudske presude (kojom je već odlučeno o građanskom pravu, tj. obavezi, ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe).⁹⁶¹ U suprotnom, ukoliko bi zaštita člana 6. EKLJP u postupcima izvršenja bila potpuno isključena, garancije koje su date tokom postupka odlučivanja bile bi veoma često bez efekta.⁹⁶² Izvršni postupak je, naime, integralni dio glavnog postupka. Međutim, ovaj zaključak treba da važi, prema praksi ESLJP i bivše EKomLJP, samo u slučaju da se tvrdi da postupak izvršenja traje van razumnog roka,⁹⁶³ kao i u slučaju da u postupku izvršenja ponovo dođe do novog odlučivanja o građanskom pravu, tj. obavezi, ili osnovanosti krivične optužbe u smislu člana 6. stav 1. EKLJP.⁹⁶⁴ Šta znači „novo odlučivanje“ procjenjuje se na osnovu konkretnih okolnosti svakog pojedinog slučaja. U svakom slučaju, član 6. EKLJP se ne primjenjuje u izvršnom postupku ukoliko on ima svoj uobičajeni tok, što uključuje, takođe, njegove moguće prepreke, kao, naprimjer, blokadu računa dužnika,⁹⁶⁵ nedovoljnu likvidnost dužnika,⁹⁶⁶ ili kada izvršni sud umjesto prodaje dužnikove imovine naredi da se dugovana suma uplati.⁹⁶⁷ I u obrnutom slučaju, tj. kada se situacija ekonomski mijenja u povjeriočevu korist, dužnik ne uživa zaštitu člana 6. stav 1. EKLJP.⁹⁶⁸ Suprotno ovim slučajevima, u izvršnom postupku se ponovo utvrđuje jednom već pravosnažno utvrđeno građansko pravo, u smislu člana 6. stav 1. EKLJP, ukoliko izvršni organi vlasti ili zakonodavac zakonom spriječe ili na ne/određeno vrijeme prolongiraju izvršenje pravosnažnih zahtjeva protiv fiskusa.⁹⁶⁹ U takvim slučajevima zakonodavac mora naći pravičan balans između interesa države i interesa nosilaca prava.⁹⁷⁰ Zakonodavac mora biti posebno oprezan ukoliko se na taj način dodiruju i prava i interesi trećih lica, kao što je, naprimjer, u slučaju prodaje bračne imovine dužnika,⁹⁷¹ ili pri prodaji imovine trećeg lica u kojoj dužnik ima samo udio.⁹⁷² Treći slučaj primjene člana 6. EKLJP u izvršnom postupku – osim izvršenja van razumnog roka i novog odlučivanja – Ustavni sud vidi u arbitrarnoj primjeni propisa.⁹⁷³

Postupak povodom zahtjeva za ponavljanje krivičnog postupka, s ciljem izricanja jedinstvene kazne zatvora po pravosnažnim presudama, čini jednu cjelinu sa postupkom u kojem je utvrđena krivična odgovornost i izrečena pojedinačna kazna, tj. predstavlja dio „utvrđivanja“, pa se, stoga, u tom postupku garantuju standardi pravičnog postupka.⁹⁷⁴

Ako apelant pred Ustavnim sudom pobija rješenje doneseno u ostavinskom postupku, u svrhu primjene člana 6. stav 1. EKLJP, apelant mora dokazati da se u tom postupku radilo o sporu o građanskom pravu i njegovom utvrđivanju. Praksa najviših sudova u vezi s tim problemom je različita. Prije svega, cilj samog ostavinskog postupka ne mora biti utvrđivanje nekog spornog pitanja u smislu člana 6. stav 1. EKLJP. Sporno činjenično ili pravno pitanje može biti predmet paralelnog građanskog parničnog postupka, čiji je rezultat značajan za sâm ostavinski postupak. U tom slučaju oba postupka se moraju tretirati kao cjelina, koja može biti predmet preispitivanja u apelacionom postupku pred Ustavnim sudom.⁹⁷⁵ Ukoliko apelant nije iscrpio parnični postupak radi rješavanja spornog pitanja za ostavinski postupak, ostavinsko rješenje nije dovoljno da bi se primijenio član 6. EKLJP, jer se u tom postupku nije sporilo, tj. utvrđivalo građansko pravo.⁹⁷⁶ Isti zaključak važi i za postupak donošenja dopunskog ostavinskog rješenja.⁹⁷⁷ Suprotno navedenoj praksi, Ustavni sud je apelaciju u predmetu broj AP 1129/04, koji se, takođe, ticao pobijanja rješenja iz ostavinskog postupka zbog navodne povrede prava iz člana 6. EKLJP, proglasio dopustivom i odlučio u meritumu stvari.⁹⁷⁸ U predmetu broj 1675/05 Ustavni sud je, takođe, apelaciju podnesenu protiv ostavinskog rješenja proglasio očigledno neosnovanom, jer je apelant propustio da se pozove na član 1. DP broj 1 uz EKLJP, a nije je proglasio nedopustivom ratione materiae. KLJP pri USBiH je ostavinski postupak posmatrala kao postupak u kojem se može pojaviti sporno pitanje o građanskom pravu u smislu člana 6. EKLJP, naime, da li određenom licu pripada pravo na ostavinu ili ne.⁹⁷⁹

Polazeći od njegovog jezičkog značenja, član 6. stav 1. EKLJP daje garanciju za pravičan postupak samo optuženom. Prema tome, garancije člana 6. stav 1. EKLJP ne obuhvataju ni osobu koja pokreće krivični postupak protiv treće osobe, niti postupak kojim se od tužilaštva zahtijeva da pokrene krivični postupak protiv treće osobe.⁹⁸⁰ Konsekventno, član 6. stav 1. EKLJP ne daje pravo na pravičan postupak trećim osobama – čak ni samom oštećenom, njegovim srodnicima (u svojstvu privatnog tužioca) ili javnosti – u smislu zahtjeva da optuženi mora biti pravično kažnjen, ili da optuženi, uslijed manjkavosti postupka ili arbitrarnosti odluke, ne smije izbjeći krivičnu odgovornost. Slijedi da član 6. stav 1. EKLJP ne štiti čak ni od sudske odluke kojom se neko na proizvoljan način oslobađa od krivične odgovornosti. Slijedeći ovu praksu, apelant, koji je srodnik oštećenog i koji u apelaciji tvrdi da je nezakonito isključen iz krivičnog postupka u svojstvu privatnog tužioca, ne može se pozivati na povredu člana 6. stav 1. EKLJP.⁹⁸¹ Naime, u svim ovim slučajevima ne utvrđuje se (u smislu člana 6. stav 1. EKLJP) „osnovanost krivične optužbe“ oštećenog ili njegovog srodnika, već samog optuženog, zbog čega se garanti člana 6. EKLJP primjenjuju samo na optuženog.⁹⁸² Prema tome, žrtva koju su mučili policijski službenici nema mogućnost, prema članu 6. EKLJP ili drugim zaštićenim pravima iz Aneksa 6. DMS, da se žali protiv očiglednih neregularnosti koje su učinjene s namjerom da naknadno optuženi službenik ima određenu korist.⁹⁸³ Štaviše, član 6. EKLJP nema uticaja na oštećenog ni u slučaju kada mu se, po osnovu domaćeg pozitivnopravnog propisa, omogući da, u određenom smislu, ima svojstvo stranke u krivičnom postupku protiv optuženog, jer to pravo ne proizlazi iz EKLJP, već iz domaćeg zakona.⁹⁸⁴ Međutim, drugačije je ukoliko odluka o osnovanosti optužbe protiv nekog lica, u smislu člana 6. stav 1. EKLJP, istovremeno, ima odlučujući značaj za neki građanskopravni zahtjev trećeg lica, naprimjer, zahtjev oštećenog ili srodnika žrtve za isplatu štete od učinioca krivičnog djela.⁹⁸⁵ Sudije DLJP Masenko-Mavi, Grasso i Aybay nisu se složile sa stavom potpunog isključenja oštećenog, tj. žrtve iz zaštite prema članu 6. EKLJP. Prema njihovom mišljenju, oštećeni mora uživati garancije člana 6. stav

1. EKLJP ukoliko prema domaćim propisima ima pravo učestvovati kao stranka (oštećeni) radi ostvarenja odštetnog zahtjeva zbog štete koja je pričinjena izvršenjem krivičnog djela. Naime, u tom postupku odlučuje se o jednom „građanskom pravu“ u smislu člana 6. stav 1. EKLJP.⁹⁸⁶ Ipak, nemogućnost zaštite žrtve, u smislu garancija iz člana 6. stav 1. EKLJP, od arbitrarne odluke krivičnih sudova ublažena je činjenicom da druge odredbe EKLJP nude zaštitu. Naime, u tom slučaju u obzir dolazi povreda prava bliskih srodnika žrtve na porodični život⁹⁸⁷ i prava na zabranu neljudskog postupka.⁹⁸⁸