ii. Suđenje u razumnom roku ili puštanje iz pritvora
Krivični postupak, posebno kad je riječ o pritvorenim licima, mora teći bez zastoja i moraju se navesti razumni razlozi za produženje pritvora. Pri tome se riječ „ili“ ne treba shvatiti tako kao da je suđenje u razumnom roku alternativa puštanju iz pritvora. Jer, produženje mjere pritvora u svakom slučaju mora biti opravdano.864 Do donošenja presude nevinost osumnjičenog/ optuženog se pretpostavlja, tako da je cilj tog principa, ustvari, da se podnese zahtjev za privremeno puštanje osumnjičenog/optuženog ukoliko produženje mjere pritvora više nije primjereno.
Razumnost dužine pritvora se odnosi na ukupan period trajanja pritvora, dakle, ne samo na period do početka glavnog pretresa.865
Razumnost dužine trajanja pritvora, prema članu 5. stav 3. EKLJP, mora se razlikovati u odnosu na razumnost dužine trajanja postupka, prema članu 6. stav 1. EKLJP. Početak i završetak pritvora, s jedne strane, i postupka, s druge strane, razlikuju se. U oba slučaja razumnost se ocjenjuje prema različitim kriterijima. Tako se period trajanja postupka u pojedinim slučajevima može, zbog kompleksnosti slučaja, smatrati razumnim, a to ne mora važiti automatski i za produženje mjere pritvora.866
Vremenski rokovi za ocjenu razumnosti dužine trajanja pritvora do presuđenja su, s jedne strane, vrijeme lišavanja slobode ili početak mjere pritvora i, s druge strane, vrijeme kada se odlučuje o potvrđivanju optužnice. Naprimjer, početak krivičnog postupka (criminal proceedings) nije relevantan. Prema tome, ni pritvor dok se čeka odluka žalbene instance o pravnom lijeku nema nikakvu ulogu.867 Ukoliko je duži dio pritvora trajao prije stupanja na snagu EKLJP (nadležnost ratione temporis, ključni datum 14.12.1995. godine),868 taj period pritvora se, ipak, može uzeti u obzir pri razmatranju razumnosti dužine trajanja pritvora koji je trajao nakon 14.12.1995. godine.869 Nastavak postojanja osnovane sumnje (reasonable suspicion), koja je postojala u vrijeme lišavanja slobode, jeste condicio sine qua non za produženje mjere pritvora, ali je nakon isteka određenog vremena više per se ne opravdava, jer se ocjena ovog pitanja s vremenom može promijeniti, tako da vlasti kasnije moraju ubrzati postupak.870
Materijalni kriteriji za ocjenu razumnosti dužine trajanja mjere pritvora su prvo kompleksnost postupka.871 Zavisno od kompleksnosti slučaja, nadležni organi moraju dokazati da su radili potrebnom brzinom.872 Drugo, primjerenost trajanja pritvora se mjeri prema tome da li su vlasti navele relevantne i dovoljne razloge za to da mjera pritvora nije produžavana neprimjereno dugo i da nije suprotna članu 5. stav 3. EKLJP.873 Treće, nadležni organi moraju dokazati da su postupak vodili sa posebnom pažnjom.874 Četvrto, treba ispitati u kolikoj mjeri je optuženi doprinio eventualnim zastojima u postupku. Konačno, peto, pravni sistem države mora biti tako funkcionalan da omogući brzo okončanje postupka i očuvanje zahtjeva koje postavlja član 5. stav 3. EKLJP.875 Država se mora pobrinuti za to da sudstvo bude tako strukturisano i opremljeno da nadležni organi za krivično gonjenje mogu da ispune svoje obaveze iz člana 6. stav 1. i člana 5. stav 3. EKLJP. Eventualni propusti u tom smislu (naprimjer, manjkava procesna organizacija, slaba kadrovska popunjenost sudova, nedovoljna regulativa za zamjenu sudija koji ne mogu obavljati svoj posao) ne mogu opravdati predugo trajanje mjere pritvora.876
Kad je riječ o produženju pritvora, organi za krivično gonjenje moraju, uvažavajući na odgovarajući način princip pretpostavke nevinosti, razmotriti sve okolnosti koje govore za i protiv postojanja javnog interesa da se odstupi od pravila zaštite lične slobode, te da se pritvor produži. Ova razmatranja se moraju naći u odluci (rješenju) po zahtjevu za preispitivanje mjere pritvora.877 Produženje mjere pritvora u pojedinim slučajevima može biti opravdano samo ako se na osnovu specifičnih informacija smatra da su ispunjeni uslovi za zaštitu opšteg interesa, koji se, uprkos pretpostavci nevinosti, mogu ocijeniti težim od prava na slobodu pojedinca.878 Težina očekivane kazne sama po sebi ne opravdava produženje mjere pritvora.879 Obaveza da se brižljivo provjeri mjera pritvora je povrijeđena, naprimjer, u slučaju u kojem se optužba u znatnoj mjeri zasniva na identifikaciji počinioca od svjedoka, optuženom se dug vremenski period uskraćuje suočavanje sa svjedocima, a kasnije se ispostavi da niko od svjedoka nije mogao identifikovati počinioca.880
Footnotes
CH/00/3880-D&M, stav 146; CH/01/7488-D&M, stav 102.
CH/00/3880-D&M, st. 146, 148, sa citatom iz ESLJP, Neumeister potiv Austrije od 7.5.1974. godine, serija A broj 8, stav 4; CH/02/12427-D&M, stav 115.
CH/01/7488-D&M, stav 103.
CH/01/7912 et al.-D&M, stav 154. u vezi sa ESLJP, Wemhoff protiv Njemačke od 27.6.1969. godine, serija A broj 7, stav 12; CH/00/3880-D&M, stav 150.
Razumnost dužine trajanja pritvora prije stupanja na snagu DMS (14.12.1995. godine), zbog nemogućnosti da se primijeni EKLJP, ratione temporis nije pravno relevantan u smislu mogućnosti njegove pravne ocjene. U trenutku isticanja ovog roka je bilo mnogo civila i vojnih lica koji su držani u zatvoru, a da nije bio ispunjen zahtjev za postojanje nekog opravdanog razloga iz člana 5. stav 1. EKLJP. Nakon 14.12.1995. godine, ta lica su se, u skladu sa članom IX Aneksa 1-A DMS, mogla držati u zatvoru još maksimalno 60 dana „poslije predaje zapovjednih ovlaštenja“. Član IX Aneksa 1-A DMS je na neki način, prema članu 15. EKLJP, derogirao obaveze iz člana 5. EKLJP (CH/02/10446, stav 19. i dalje).
Vidi, CH/00/3880-D&M, stav 149. i dalje, sa citatom iz ESLJP, Kalashnikov protiv Rusije od 15.7.2002. godine, st. 110-111.
CH/02/11108 et al.-D&M, stav 171, i CH/02/12427-D&M, st. 119. i 124, u vezi sa ESLJP, Kemmache protiv Francuske od 27.11.1991. godine, serija A broj 218, st. 45. i 52.
CH/02/12427-D&M, stav 124; CH/02/11108 et al.-D&M, st. 171, 174; AP 641/03, tačka 32.
CH/00/3880-D&M, stav 151.
U vezi s ovim vidi i komentar pod: “iii. Član 5. stav 1.c) EKLJP“, str. 187. Vidi primjere u CH/02/11108 et al.-D&M, stav 169. i dalje; CH/00/3880-D&M, stav 154. Vidi, takođe, CH/00/3880-D&M, st. 146, 151, 153. u vezi sa Wemhoff protiv Njemačke od 27.6.1968. godine, serija A broj 7, st. 10, 12, i Tomasi protiv Francuske od 27.8.1992. godine, serija A broj 241-A, stav 84; vidi i CH/01/7912 et al.-D&M, stav 156. i dalje; CH/01/7488-D&M, stav 104. u vezi sa ESLJP, Letellier protiv Francuske od 26.6.1991. godine, serija A broj 207.
Vidi odluku u predmetu CH/00/3880-D&M koja je primjer nedostatka dužne pažnje u vođenju postupka, posebno stav 155, koji ukazuje da je krivični postupak protiv apelanta povremeno „zaboravljan“.
CH/02/12427, stav 134.
Vidi, CH/02/11108 et al.-D&M, stav 178. i dalje.
CH/01/7912 etal.-D&M, stav 155. u vezi sa ESLJP, Toth protiv Austrije od 25.11.1991. godine, serija A broj 224, stav 67.
CH/00/3880-D&M, stav 147, sa citatom iz ESLJP, W. protiv Švicarske od 26.1.1993. godine, serija A broj 254, stav 30; AP 641/03, tačka 27.
Mada praksa drukčije izgleda: vidi komentar pod: “iii. Član 5. stav 1.c) EKLJP“, str. 196.
Vidi, CH/01/7488-D&M, stav 105.