2. Zabrana mučenja (član 3. EKLJP)

Niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.

U članu 3. EKLJP je utemeljeno jedno od osnovnih ljudskih prava demokratskog društva. Čak i u ekstremno teškim uslovima, poput borbe protiv terorizma i organizovanog kriminala, EKLJP apsolutno zabranjuje svaku torturu ili neljudski ili ponižavajući tretman. Za razliku od drugih propisa materijalnog prava EKLJP i njenih protokola, država nema pravo da odstupi od standarda člana 3. EKLJP. Naime, u skladu sa članom 15. EKLJP, ovo pravo se čak ni u slučaju vanrednog stanja koje prijeti opstanku nacije ne može staviti van snage.⁶⁶⁷

Član 3. EKLJP načelno zabranjuje svaku primjenu fizičke sile protiv lica koje je lišeno slobode ukoliko to nije prijeko potrebno zbog njegovog vlastitog ponašanja, jer primjena sile narušava ljudsko dostojanstvo.⁶⁶⁸ Čak i zahtjevi da se provede istraga i teškoće koje sa sobom nosi suzbijanje kriminala ne mogu opravdati ograničavanje zaštite fizičkog integriteta pojedinca.⁶⁶⁹

Da bi određena mjera bila uvrštena u područje zaštite člana 3. EKLJP, zlostavljanje mora dostići određenu težinu i ozbiljnost, koji zavise od okolnosti svakog pojedinačnog slučaja – vrste i razloga tretmana, načina i metode njegovog izvođenja, vremenskog trajanja, fizičkog i psihičkog djelovanja, a nekada i od spola, starosti i zdravstvenog stanja žrtve.⁶⁷⁰ U ovom smislu, „zlostavljanje“ je tjelesna povreda ili intenzivna fizička ili psihička patnja. Ukoliko neko svojim ponašanjem ponižava ili omalovažava žrtvu i pri tome demonstrira nedostatak respekta, ili ako je to ponašanje ponižavajuće za dostojanstvo žrtve, ili izaziva osjećanje straha, mučenja ili poniženja, koje može da slomi moralni ili fizički otpor žrtve, takvo ponašanje može se smatrati ponižavajućim u smislu člana 3. EKLJP. Patnje nekog lica zbog njegove tjelesne ili psihičke bolesti, takođe, mogu potpasti pod odredbe člana 3. EKLJP ukoliko se lošim tretmanom pogoršava bolest tog lica, ili ukoliko postoji opasnost da se bolest pogorša, bilo da je to izazvano uslovima u zatvoru, ekstradicijom ili drugim mjerama za koje su odgovorne vlasti države.⁶⁷¹

Neljudski i ponižavajući tretman, s jedne, i tortura, s druge strane, razlikuju se prema težini nanesene patnje; razlikuju se i po tome što namjerni neljudski tretman, koji izaziva veoma ozbiljne tegobe, nosi posebnu stigmu sa sobom. Iako nije nužno razlikovati neljudske i ponižavajuće metode saslušavanja, ipak se moraju razgraničiti metode nekog tretmana koje se mogu okarakterisati kao mučenje. Naprimjer, zlostavljanje predstavlja mučenje, u smislu člana 3. EKLJP i člana 1. Konvencije UN protiv torture i drugih surovih, neljudskih ili ponižavajućih postupaka, ukoliko je žrtva više puta udarana i ukoliko su ti udarci, bez obzira na zdravstveno stanje žrtve, izazivali teške bolove. Takođe, zlostavljanje je mučenje ukoliko žrtvu ponovo ponižavaju, ili ukoliko joj prijete drugim načinom zlostavljanja, a žrtva, na osnovu zdravog razuma, može da zaključi da se prijetnje mogu obistiniti. Važno je i to koliko zlostavljanje vremenski traje, te nemogućnost da se ponavljanje mučenja predvidi i njegovo trajanje.⁶⁷² Prema tome, mučenje je svaki namjerni neljudski tretman koji izaziva teške i okrutne patnje.⁶⁷³ Cilj izazivanja tih patnji jeste da se od određenog lica ili od trećeg lica dobiju informacije ili priznanje, da se kazni za neko djelo koje je navodno počinilo to ili neko treće lice, ili da njega ili treće lice zaplaše ili prinude na nešto. Takođe, određeno lice može biti diskriminisano na neki drugi način ukoliko je te bolove ili patnje prouzrokovao neki službenik, ili su nanesene uz saglasnost ili odobrenje službenog lica (public official), ili nekog drugog lica koje obavlja javne poslove i zadatke (acting in an official capacity).⁶⁷⁴

Član 3. EKLJP nalaže da i država treba da preduzme pozitivne obaveze zaštite. Država treba da preduzme mjere kojim će obezbijediti da ni treća lica ne podvrgnu pojedinca mučenju ili neljudskom i ponižavajućem tretmanu. Djeca i druga nezaštićena lica uživaju posebnu zaštitu države putem efikasne prevencije od takvih teških ograničenja ličnog integriteta.⁶⁷⁵ Ukoliko žrtvu bude zlostavljalo treće lice i ukoliko to zlostavljanje, u smislu člana 3. EKLJP, može da se svrsta u neljudsko i ponižavajuće postupanje, a počinilac se, ipak, ne osudi, jer su prema domaćem pravu zlostavljanja opravdana, onda domaće pravo koje se primjenjuje nije u dovoljnoj mjeri pružilo zaštitu od zlostavljanja, u smislu čana 3. EKLJP, pa je ova odredba povrijeđena.⁶⁷⁶

Obaveza vlasti i institucija da pruže zaštitu obuhvata i odnos prema organima i predstavnicima međunarodnih organizacija kojima su, u skladu sa međunarodnim pravom, u Bosni i Hercegovini djelomično povjereni poslovi i zadaci iz domena vlasti koja pripada državnom suverenitetu. Imunitet koji imaju ovi internacionalni akteri ne oslobađa državne institucije od obaveze da svoje državljane zaštite od povreda ljudskih prava i osnovnih sloboda.⁶⁷⁷

I bez zlostavljanja policije, zatvorskih čuvara ili drugih lica, zatvorski uslovi per se mogu da budu suprotni članu 3. EKLJP. Razlog za to mogu biti dugotrajna izolacija, držanje u mračnoj prostoriji ili neprekidno izlaganje vještačkoj svjetlosti, prepune prostorije, nedostatak grijanja, loši sanitarni uslovi, nedostatak fizičke aktivnosti ili, u pravilu, više navedenih faktora istovremeno.⁶⁷⁸ Stalne prijetnje i poniženja, zajedno sa konstantnom nesigurnošću zbog neizvjesne sudbine, loše snabdijevanje prehrambenim sredstvima i uskraćivanje čiste odjeće tokom više sedmica predstavljaju neljudski i ponižavajući tretman.⁶⁷⁹ U slučaju teških zatvorskih uslova (naprimjer, izolacije), koji se pravdaju povećanom opasnošću od pojedinih osoba lišenih slobode (naprimjer, od terorista), vlasti imaju široko polje da procijene da li su potrebni takvi zatvorski uslovi.⁶⁸⁰ Neljudsko ponašanje može biti i kada se zatvoreniku uskrati potreban medicinski tretman.⁶⁸¹ Istražni sudija koji, uprkos informacijama određenog lica o policijskom zlostavljanju u pritvoru, ne pokrene istražne radnje radi rasvjetljavanja tih optužbi⁶⁸² je, takođe, prekršio pozitivnu obavezu da zaštiti pravo određene osobe da ne bude izložena neljudskom ili ponižavajućem tretmanu. U takvim okolnostima ocjena dokaza je u nadležnosti sudije.⁶⁸³

Apelant/podnosilac prijave je dužan da dokaže da je bio žrtva neljudskog i ponižavajućeg tretmana, odnosno mučenja. Nasuprot tome, obaveza vlasti je da navodnoj žrtvi obezbijedi efikasnu zaštitu (mogućnost da podnese prijavu, istraživanje navoda, sudski postupak itd.). Da li je država ispunila tu obavezu, treba provjeriti u svakom pojedinačnom slučaju. Član 3. EKLJP, naravno, ne zahtijeva da u određenom postupku uvijek mora biti osuđen počinilac.⁶⁸⁴ U slučaju negiranja neljudskog tretmana, mora se dokazati da je određeno lice bilo žrtva takvog tretmana, te da postoje prepoznatljive i odgovarajuće povrede. Paušalna tvrdnja, bez konkretnih dokaza, nije dovoljna. Obrnuto, ukoliko se odgovarajuće povrede mogu prepoznati, država je dužna da dokaže da za njih nisu odgovorne vlasti, odnosno ukoliko je neko lice na početku policijskog pritvora bilo u dobrom zdravstvenom stanju, a kasnije se na njemu primjećuju tragovi povreda.⁶⁸⁵ Da bi se utvrdilo postojanje neljudskog tretmana u policijskom pritvoru, tri faktora su mjerodavna: s jedne strane, ne smije postojati niko ko tvrdi da su tragovi povreda na tijelu određenog lica rezultat događaja prije hapšenja, da ih je određeno lice samo sebi nanijelo, ili da su posljedica pokušaja bijega; s druge strane, to lice je moralo na prvom saslušanju istražnog sudije ukazati na tragove povreda; konačno, različiti doktori, među kojima je i jedan doktor zatvorske uprave, treba da sačine precizna medicinska zapažanja koja se slažu i ukazuju na datume zadobivenih povreda koji odgovaraju periodu provedenom u pritvoru.⁶⁸⁶

Pravo na zabranu mučenja ili neljudskog ili ponižavajućeg kažnjavanja, ili tretmana povrijeđeno je i nestanakom nekog lica. U pravilu, ta povreda se odnosi ne samo na žrtvu⁶⁸⁷ nego, eventualno, i na članove njene porodice.⁶⁸⁸ U vezi sa žrtvom, ovo mišljenje Dom za ljudska prava zasniva na članu 1. Deklaracije Generalne skupštine UN o zaštiti svih lica od prisilnog nestanka (A/RES/47/133), prema kojoj je organizovanje nestanka nekog lica suprotno pravu da se to lice ne izloži mučenju ili neljudskom ili ponižavajućem tretmanu. Ona upućuje i na praksu Komiteta UN za ljudska prava, prema kojoj otmica i nestanak žrtve, te sprečavanje kontakta sa porodicom i vanjskim svijetom predstavljaju okrutan i neljudski tretman.⁶⁸⁹

Organizovanje nestanka može – ali ne mora u svim slučajevima⁶⁹⁰ – značiti i povredu prava članova porodice žrtve iz člana 3. EKLJP.⁶⁹¹ U tom smislu član 3. EKLJP se shvata kao „pravo na istinu“.⁶⁹² Da li je pravo člana porodice iz člana 3. EKLJP povrijeđeno tako što je organizovan nestanak žrtve, zavisi (perspektiva žrtve), s jedne strane, od posebnih faktora koji dodatno određuju patnju članova porodice, koji su emotivno opterećeni kada njima bliska osoba postane žrtva povrede ljudskih prava i osnovnih sloboda. Mjerodavni kriteriji su: stepen srodstva (pri tome se posebna težina daje odnosu roditelja i djeteta), posebne okolnosti porodičnih odnosa, u kojoj je mjeri i sâm srodnik doživio te događaje (pri čemu neispunjenje ovog kriterija nije suprotno utvrđivanju da postoji povreda) i u kojoj mjeri je srodnik bio uključen u pokušaje da se dođe do informacija o nestaloj žrtvi (neispunjenje ovog kriterija, takođe, nije suprotno utvrđivanju da postoji povreda), te vrsta reakcije vlasti na eventualne zahtjeve za davanje informacija. Osim toga, relevantne su i opšte okolnosti u kojim je nestalo lice (naprimjer, ratno stanje, širenje oružanog konflikta, broj mrtvih), te obim straha i stresa srodnika koji su uzrokovani nestankom.

Razlog povrede, pri tome, nije toliko sâm nestanak, koliko ponašanje vlasti u ovoj situaciji (perspektiva vlasti). Prije svega, u pojedinim slučajevima ovo posljednje može dovesti do povrede prava srodnika iz člana 3. EKLJP. Djeluje otežavajuće ako su vlasti u susretu sa srodnicima pretjerano samouvjerene i zadovoljne svojim ponašanjem, ako ih zastrašuju, plaše ili ako im dosađuju i ostavljaju ih duži period u neznanju i neizvjesnosti. Bitno je i to koliko su vlasti podrobno i sveobuhvatno istraživale nestanak, kako bi na kraju dale vjerodostojno i potkrijepljeno objašnjenje za nestanak žrtve, a koja je bila pod kontrolom organa državne vlasti kada je viđena posljednji put. S druge strane, bitno je i to u kojoj mjeri su vlastima davane vjerodostojne informacije. Konačno, bitno je i to da li su i same vlasti bile umiješane u nestanak lica.⁶⁹³

Član 3. EKLJP obavezuje državu i da formira institucionalni okvir neophodan za djelotvornu zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ako Zakon o nestalim licima⁶⁹⁴ predviđa osnivanje instituta i fonda za utvrđivanje sudbine nestalih lica, ovaj zakon se mora i provesti; inače, to može predstavljati povredu obaveza da se pruži zaštita iz člana 3. EKLJP.⁶⁹⁵

Žrtva krivičnog djela ili njeni srodnici, prema članu 3. EKLJP, imaju pravo na istragu krivičnog djela i eventualno kažnjavanje počinioca. Ovo se odnosi ne samo na one delikte koji su usmjereni protiv fizičkih lica nego na sve.⁶⁹⁶ Žrtva ili druga lica na koja se to odnosi imaju obavezu da prijave krivično djelo.⁶⁹⁷ Istraga i ostale mjere moraju biti djelotvorne, ali njihov rezultat ne mora biti pozitivan.⁶⁹⁸ Međutim, da bi se donijela odluka o obustavljanju istrage, amnestiji ili pomilovanju, mora postojati zakonska osnova i obrazloženje; u suprotnom, prava žrtve ili njenih srodnika iz člana 3. EKLJP mogu biti povrijeđena.⁶⁹⁹ Na osnovu člana 3. EKLJP, ne postoji pravo na dobivanje konkretnog rezultata krivičnog gonjenja, naprimjer, na dobivanje određene kazne.⁷⁰⁰

Protjerivanje stranca može proizvesti obaveze u skladu sa članom 3. EKLJP ukoliko postoji opravdana pretpostavka (substantial grounds for believing) da će određeno lice, ako bude protjerano, stvarno biti u opasnosti da u državi domaćinu ima tretman koji je suprotan članu 3. EKLJP. Pod takvim okolnostima član 3. EKLJP nalaže da se određeno lice ne protjera u tu zemlju.⁷⁰¹ Tom prilikom obaveza države koja izručuje određeno lice iz člana 3. EKLJP o provjeravanju nije uslovljena time da lice koje se izručuje njenim vlastima skrene pažnju na opasnost da bi u zemlji domaćinu moglo postati žrtva torture i neljudskog ili ponižavajućeg tretmana. Naprotiv, nadležnost države koja vrši ekstradiciju jeste da prethodno isključi takvu mogućnost.⁷⁰² Iako je donesen veliki broj odluka o odgovornosti država na osnovu odredaba člana 3. EKLJP, jer su, uprkos teškim uslovima u zatvoru ili opasnosti od mučenja u zemlji domaćinu, izvršile ekstradiciju,⁷⁰³ Dom za ljudska prava nije uspio donijeti odluku u kojoj je utvrđeno da je povrijeđen član 3. EKLJP zbog ekstradicije ili protjerivanja u državu čiji su zatvori bili toliko osigurani da su uslovi u njima bili suprotni članu 3. EKLJP. Pri smještaju terorista vlasti moraju da procijene da li su ispunjeni obavezni zahtjevi opšte sigurnosti i prava zatvorenika. Ovu kompleksnu procjenu u pojedinačnim slučajevima ne može na primjeren način izvršiti država koja protjeruje određeno lice, te se to od nje ne može ni tražiti pozivajući se na član 3. EKLJP.⁷⁰⁴ Uz to, to što u nekoj zemlji postoji konsekventan obrazac o teškim, eklatantnim ili masovnim povredama ljudskih prava i osnovnih sloboda, u suštini, nije dovoljno da se utvrdi da će neko lice u slučaju povratka u tu zemlju biti izloženo opasnosti, da će ga mučiti, ili da će se prema njemu neljudski ponašati. Isto tako, ako ne postoji takav obrazac ponašanja, ne mora značiti da određena osoba ne bi mogla postati žrtva torture ili neljudskog ili ponižavajućeg tretmana.⁷⁰⁵

Pri primjeni ovih načela Dom za ljudska prava u predmetu Boudellaa et al. došao je do zaključka da BiH i FBiH, uzimajući u obzir sve okolnosti, nisu morale poći od pretpostavke da će podnosioca prijave u Gvantanamo Beju tretirati neljudski i na ponižavajući način. Stoga, predaja podnosioca prijave vojnim snagama SAD nije bila suprotna članu 3. EKLJP.⁷⁰⁶ Drukčije je bilo u slučaju Durmo u kojem je Dom, na osnovu izvještaja Komiteta UN protiv torture i Amnesty Internationala, došao do zaključka da apelant, zbog navodnih terorističkih aktivnosti, može biti povrgnut mučenju u Egiptu i da je FBiH toga morala biti svjesna.⁷⁰⁷

Pregled sudske prakse u vezi sa članom 3. EKLJP

Neljudsko i ponižavajuće ponašanje ili mučenje se nije moglo utvrditi u sljedećim slučajevima:

■ službena prijetnja isključenjem snabdijevanja strujom i vodom zbog neplaćenih računa;⁷⁰⁸

■ stavljanje lisica osuđenom, kako bi bio odveden na medicinski pregled;⁷⁰⁹

■ isključenje telefona;⁷¹⁰

■ protjerivanje stranca u Kamp X-Ray u Gvantanamu, Kuba, SAD;⁷¹¹

■ slanje zatvorenika u psihijatrijsku kliniku zbog epilepsije;⁷¹²

■ nije pokrenut⁷¹³ ili je obustavljen krivični postupak zbog nedostatka dokaza;⁷¹⁴

■ razlika u kvalifikaciji krivičnog djela.⁷¹⁵

Neljudsko i ponižavajuće ponašanje je potvrđeno u sljedećim slučajevima:

■ protjerivanje stranca u Egipat uprkos objektivnoj opasnosti da bi navedeno lice tamo moglo biti izloženo mučenju, neljudskom i ponižavajućem ponašanju;⁷¹⁶

■ lišavanje slobode kada određeno lice nije sigurno za svoju budućnost i sudbinu, a istovremeno mu se prijeti smrću strijeljanjem;⁷¹⁷

■ pasivnost državnih istražnih organa u odnosu na organizovanje nestanka lica;⁷¹⁸

■ pasivnost državnih organa u odnosu na krivični delikt usmjeren protiv imovine oštećenog⁷¹⁹ ili protiv tijela oštećenog;⁷²⁰

■ stvaranje velikog straha kako bi se lice primoralo da dâ informacije ili da prizna, tako što se zatvoreniku stavljaju lisice i vežu mu se oči, na glavu mu se stavlja kapuljača, vezano lice se izlaže glasnoj muzici i neprekidnoj svjetlosti, te zatvara u hladan kontejner i mora stati pred navodni streljački vod;⁷²¹

■ sprečavanje nadležnih organa za krivično gonjenje počinilaca krivičnog djela u vršenju dužnosti;⁷²²

■ fizičko i verbalno zlostavljanje, osobito zbog nacionalnosti, ukoliko to ostavi duboku psihičku traumu;⁷²³

■ zatvaranje pod okolnostima koje nisu dostojne čovjeka, te zlostavljanje udarcima, slaba ishrana, prepuna ćelija zatvorenika, hladnoća u prostoriji, loši higijenski uslovi;⁷²⁴

■ udarci šakama i nogama;⁷²⁵

■ nanošenje teške povrede nepotrebnim korištenjem oružja;⁷²⁶

■ potpuna zatvorska izolacija i nesigurnost za vlastitu sudbinu u zatvoru.⁷²⁷

Mučenje se moglo utvrditi u sljedećim slučajevima:

■ izostanak djelotvornog krivičnog gonjenja počinioca teškog krivičnog djela;⁷²⁸

■ zlostavljanje zatvorenika radi dobijanja informacija ili priznanja vezanjem lisicama za radijator, udaranjem gumenim crijevom ili palicom za bejzbol, šutanjem nogama;⁷²⁹

■ uskraćivanje neophodnog medicinskog zbrinjavanja, što je izazvalo jake bolove.⁷³⁰