c. DP broj 6 uz EKLJP

Zabrana izricanja smrtne kazne i izvršenja već izrečene smrtne kazne je ograničena primjenom člana 2. DP broj 6 uz EKLJP.⁶⁴¹ Kao vanredan propis, član 2. DP broj 6 uz EKLJP mora se usko tumačiti, posebno u vezi sa pravom na život iz člana 2. EKLJP, koje je fundamentalno pravo EKLJP i koje, zajedno sa članom 3. EKLJP, utvrđuje temeljnu vrijednost demokratskih društava koja čine Vijeće Evrope. Stoga se lišavanje života mora podvrgnuti izuzetno strogoj provjeri, uzimajući u obzir sve okolnosti svakog pojedinačnog slučaja.⁶⁴²

Stupanjem na snagu DP broj 6 uz EKLJP izricanje ili izvršenje smrtne kazne moguće je samo još za djela počinjena u ratu, ili za vrijeme neposredne ratne opasnosti, uz prvenstvenu primjenu zakona. U miru država ne može ni izreći, ni izvršiti smrtnu kaznu. Stoga se stupanjem na snagu DP broj 6 uz EKLJP svi krivični zakoni u Bosni i Hercegovini koji su predviđali smrtnu kaznu (državni i entitetski) više nisu mogli primjenjivati.⁶⁴³ Do izmjene odgovarajućih propisa, ovo je stvorilo u Bosni i Hercegovini pravnu prazninu kada su u pitanu krivična djela za koja je zaprijećena zatvorska kazna duža od 15 godina, kao i maksimalna zatvorska kazna.⁶⁴⁴ Pravna situacija je privremeno bila nejasna.⁶⁴⁵ U predmetu broj AP 656/04 Ustavni sud BiH nije dijelio apelantovo mišljenje da nadležni sud nije smio izreći zatvorsku kaznu u trajanju od 20 godina.⁶⁴⁶ Naime, po stupanju na snagu zabrane izricanja ili izvršenja smrtne kazne (direktna primjena DP broj 6 uz EKLJP) dopustivo je da se zakonski propisana smrtna kazna zamijeni zatvorskom kaznom od 20 godina.⁶⁴⁷

Pošto Bosna i Hercegovina nije bila država članica EKLJP na međunarodnom nivou, DLJP je to obrazložio time da dodatni proceduralni zahtjev iznesen u posljednjoj rečenici člana 2. DP broj 6 uz EKLJP, koji određuje da se generalni sekretar Vijeća Evrope mora obavijestiti o relevantom zakonu o smrtnoj kazni u vrijeme rata, naravno, nije bio primjenjiv.⁶⁴⁸

U predmetu broj CH/96/30-M Dom za ljudska prava je utvrdio da postoji povreda člana 1. DP broj 6 uz EKLJP, jer se lišavanje života koje je prijetilo apelantu moglo podvesti pod član 141. Krivičnog zakona SFRJ (genocid), koji je u to vrijeme bio primjenjiv u FBiH i koji je, generalno, ne samo u ratu ili pri neposrednoj ratnoj opasnosti predviđao izricanje smrtne kazne.⁶⁴⁹

Zadržavanje obaveze primjene zakona (Gesetzesvorbehalt) zahtijeva da izricanje i izvršenje smrtne kazne budu u dovoljnoj mjeri propisani jasnim i preciznim zakonskim normama. Ukoliko pojedinac ne može sa dovoljno sigurnosti predvidjeti da određeno vladanje za sobom povlači određenu krivičnu sankciju, zakonski zaprijećena kazna ne ispunjava ove zahtjeve. U navedenoj odluci broj CH/96/30-M Dom za ljudska prava je smatrao da član 142. Krivičnog zakona SFRJ (zločin protiv civilnog stanovništva) u vezi sa članom 37. istog zakona nije dovoljno određen. Naime, ne može se predvidjeti koje okolnosti i koji oblici krivičnog djela navedeni u članu 142. povlače za sobom izricanje smrtne kazne, pogotovo sa daljnjim referencama na član 37, koji tu kaznu zaprećuje samo u „najtežim slučajevima izvršenja teških zločina“.⁶⁵⁰

Odgovarajući propisi se moraju i pravilno primjenjivati. Smrtna kazna se smije primijeniti samo u slučajevima predviđenim zakonom i uz poštivanje odgovarajućih propisa.⁶⁵¹ Konačno, član 2. DP broj 6 uz EKLJP time ne izražava ništa više nego načelo zakonitosti, koje već proizlazi iz principa obaveze primjene zakona: ukoliko se za ograničenje nekog ljudskog prava i osnovne slobode, u ovom slučaju prava na život, zahtijeva zakonska osnova, onda se država pri primjeni te pravne osnove mora držati i uslova propisanih zakonom. U suprotnom, princip primata zakona bio bi prazno slovo na papiru. Korektno tumačenje i primjena pravne osnove sa aspekta odgovarajućeg ljudskog prava ili osnovne slobode se moraju podvrgnuti temeljitoj provjeri, tako da se uobičajeno samoograničavanje Ustavnog suda BiH ili Doma za ljudska prava ne smije primijeniti u ovom slučaju.

Sâm zakon mora formalno i materijalno biti usklađen sa EKLJP i Ustavom BiH.⁶⁵² U standarde Ustava BiH ubrajaju se i instrumenti iz Aneksa I uz Ustav BiH, osobito Fakultativni protokol uz Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima čiji je cilj ukidanje smrtne kazne.⁶⁵³

Za međunarodnu saradnju u krivičnim predmetima ukidanje smrtne kazne putem člana 1. DP broj 6 uz EKLJP znači da se ekstradicija nekog lica u zemlju u kojoj mu prijeti smrtna kazna ne smije odobriti. Ekstradicija je dopustiva samo onda ako se državi koja treba da izvrši ekstradiciju prethodno garantuje da određena osoba neće biti osuđena na smrt, ili da u slučaju takve presude neće biti lišena života.⁶⁵⁴ Ukoliko država koja vrši ekstradiciju u tom smislu ne dobije garancije, a pojedincu u državi koja ga prima prijeti smrtna kazna, to predstavlja povredu člana 1. DP broj 6 uz EKLJP.⁶⁵⁵ Za eventualne sumnje o tome da li će biti izrečena ili izvršena smrtna kazna odgovorna je država koja vrši ekstradiciju ukoliko je propustila da, u okviru postupka ekstradicije predviđenog zakonom, blagovremeno dobije odgovarajuću informaciju.⁶⁵⁶

U Odluci broj CH/02/8679 et al.-D&M Dom za ljudska prava iznosi argumente, uzimajući u obzir odgovarajuće pravo SAD, da Alžircima u Gvantanamu stvarno prijeti smrtna kazna.⁶⁵⁷

Ukoliko nema dovoljno temeljnih garancija da će se voditi pravičan postupak, kako propisuje, naprimjer, član 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima ili član 6. stav 1. EKLJP, onda je veća vjerovatnoća da će smrtna kazna biti izrečena. Stoga, humanitarno međunarodno pravo za izricanje smrtne presude zahtijeva minimalne garancije da će se voditi pravičan postupak.⁶⁵⁸

Prilikom donošenja odluke u predmetu Boudellaa et al. u Kampu X-Ray na Kubi Domu za ljudska prava su nedostajali takvi minimalni standardi.⁶⁵⁹ Stoga je moguća smrtna presuda, zaključio je DLJP. S obzirom na nesigurnost zbog težine zaprijećene kazne, BiH i FBiH su vlastima SAD morale da upute odgovarajuća pitanja i da od njih dobiju garancije da Alžirci neće biti osuđeni na smrt. Njihov propust da to učine predstavlja povredu člana 1. DP broj 6 uz EKLJP.⁶⁶⁰ U tom predmetu nije sasvim stran prigovor sudija Tadića i Pajića, koji su istakli da se od BiH, kao države koja je „još u povoju“, ne može tražiti poštivanje tako visokih standarda koje bi jedva mogla da ispuni i neka druga zemlja.⁶⁶¹ Naravno da je ovaj prigovor suprotan pravu koje država i njeni entiteti zastupaju, pravu da se u BiH štite ljudska prava i osnovne slobode na najvišem međunarodnom nivou (član II/1. Ustava BiH i član I Aneksa 6. uz DMS).