(b) Posredno ili tzv. treće djelovanje (Drittwirkung) ljudskih prava i sloboda

Ustavni sud BiH se prvi put izričito poziva na djelovanje ljudskih prava i sloboda na prava trećih lica (princip „trećeg djelovanja“ ljudskih prava i sloboda, koji je razvijen u njemačkoj ustavnopravnoj školi pod nazivom Drittwirkung) u predmetu broj U 39/01. U obrazloženju te odluke se navodi da se ljudska prava i slobode načelno odnose na zaštitu pojedinca od neopravdanih ograničenja tih prava i sloboda od države iako bi ona nekada mogla da utiču i na odnos između privatnih, fizičkih i pravnih lica.⁴⁹⁷ U konkretnom slučaju je, stoga, nebitno da li je radni odnos između apelanta i njegovog poslodavca privatne ili javnopravne prirode (tj. da li su država ili privatni pravni subjekt pasivno odgovorni za disciplinsko kažnjavanje zaposlenika). U svakom slučaju, ukoliko se potvrdi primjenjivost prava na slobodu izražavanja u disciplinskom postupku, sudovi bi morali uzeti u obzir to pravo pri tumačenju i primjeni odgovarajućih disciplinskih propisa.⁴⁹⁸ U konkretnom slučaju to bi zahtijevalo da se nađe ravnoteža između apelantovog slobodnog izražavanja mišljenja, s jedne strane, i ličnog integriteta radnih kolega i klijenata, s druge strane, kako bi se pokazao značaj nekog ljudskog prava ili slobode u demokratskom društvu.⁴⁹⁹ Naravno da je Sud na kraju zaključio da područje zaštite ljudskog prava u konkretnom slučaju uopšte nije dirnuto, tako da Sud nije morao uzeti u obzir slobodu izražavanja mišljenja.

U pravnim sporovima između subjekata privatnog prava koji imaju aktivnu legitimaciju u odnosu na ljudska prava i slobode, svi državni organi imaju obavezu da pri primjeni i tumačenju redovnih pozitivnopravnih propisa u dovoljnoj mjeri uzmu u obzir polja primjene pojedinih ljudskih prava i sloboda i da međusobno odmjere različite pozicije ljudskih prava i sloboda, jer ljudska prava svih lica treba da se zaštite na isti način. Ustavni sud BiH konkretno provjerava da li su pri primjeni i tumačenju relevantnih pravnih propisa sudovi, u skladu sa članom II/6. Ustava BiH, u dovoljnoj mjeri uzeli u obzir obim i doseg ljudskih prava i sloboda.⁵⁰⁰ Ljudska prava i slobode su objektivne vrijednosti koje važe za sve oblasti prava, tako da se nijedan građanskopravni propis ne smije suprotstaviti sistemu vrijednosti ljudskih prava i sloboda i mora se tumačiti u skladu sa duhom tog sistema.⁵⁰¹

Nasuprot tome, ljudska prava i slobode ne djeluju neposredno na druga prava, mada Ustavni sud BiH u svojoj Odluci broj U 8/99, možda, stvara takav utisak. Naime, u tom predmetu Ustavni sud BiH je imao zadatak da donese odluku o apelaciji jedne žene koja je za vrijeme rata istjerana iz svoga stana i koja je htjela da se vrati u stan. Istina, sudovi su ustanovili da trenutni stanar nema pravo vlasništva na tom stanu, međutim, nisu smatrali da su nadležni da nalože deložaciju, jer je to bilo u nadležnosti stambenih/upravnih institucija. Ustavni sud BiH je udovoljio apelantici i to argumentovao:

„Iz presude Vrhovnog suda Republike Srpske i rješenja Okružnog suda, kao i presude Osnovnog suda nesumnjivo proizlazi da je jednosoban stan u Banjoj Luci, […] koristila gospođa H. M., nosilac stanarskog prava od

7. februara 1980. godine po osnovu ugovora o korištenju stana, sve do

28. augusta 1995. godine, kada ju je tuženi S. V., primjenom sile, izbacio iz stana, i time joj onemogućio daljnje stanovanje. Ovakvo ponašanje predstavlja povredu prava […] mirnog korištenja vlasništva u smislu člana

1. Protokola broj 1 uz Konvenciju, jer je apelantici silom oduzeto pravo na posjed stana.“

Ovdje bi se mogao steći utisak da je tužena strana (privatno lice) direktno odgovorna za povrede apelanticinih ljudskih prava, tako što je silom došla u posjed stana. Ipak, postavlja se pitanje da li je Ustavni sud BiH u toj odluci htio da proširi djelovanje ljudskih prava i sloboda na odnos između privatnih lica. Ova formulacija bi se prije mogla okarakterisati kao lapsus. To se može pretpostaviti i na osnovu obrazloženja koje slijedi:

„Pošto takvo ponašanje traje i danas, sudovi su bili obavezni (s obzirom na to da je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu 14. decembra 1995. godine) da prilikom rješavanja konkretnog predmeta uzmu u obzir odredbe člana II/2, 3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i imaju u vidu i zaštitu osnovnih ljudskih prava i sloboda, te kao prioritetne nad svim ostalim zakonima primijene odredbe čl. 6. stav 1. i 8. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju. Njihovo neprimjenjivanje izazvalo je nepružanje sudske zaštite osnovnim ljudskim pravima i slobodama predviđenim Ustavom i spriječilo apelantov povratak u predmetni stan. […].“

Ipak, pogledamo li bolje Odluku broj U 8/99, vidjećemo da nije riječ o etabliranju neposrednog djelovanja ljudskih prava, jer se u konkretnom slučaju obaveza bespravnog posjednika da oslobodi stan ne izvodi direktno iz ljudskih prava. Njegova obaveza svakako proizlazi iz redovnih pozitivnopravnih propisa. Štaviše, u konkretnom slučaju apelantičina ljudska prava ne utiču čak ni indirektno na pravnu poziciju nezakonitog posjednika, naprimjer, tumačenjem propisa u skladu sa Ustavom BiH. Ipak, ustavna prava na pristup sudu i donošenje sudske odluke se odražavaju na tumačenje redovnih pozitivnopravnih propisa. Sudovi su se, naime, pozvali – isto kao i u paralelnim apelacijama o kojim je odlučivao Ustavni sud BiH (vidi, naprimjer, U 24/00) – na navodnu primarnu

nadležnost stambenih organa, a ne sudova. Ipak, Ustavni sud BiH je odbacio ovo tumačenje relevantnih propisa, upućujući na to da su apelanticina ljudska prava i slobode povrijeđeni odbijanjem da se izda nalog za deložaciju nezakonitog korisnika.⁵⁰² Prava na pristup sudu i odlučivanje, stoga, nalažu da se član 30. u vezi sa članom 10. Zakona o stambenim odnosima tumači tako da sudovi moraju odmah naložiti deložaciju nezakonito uzurpiranog stana. Osim uticaja na redovne pozitivnopravne propise (Ausstrahlungswirkung), ovdje je, možda, imala ulogu i pozitivna obaveza države da pruži zaštitu ljudskih prava i sloboda (staatliche Schutzpflicht).⁵⁰³ Sudovi su bili obavezni da apelanticu zaštite od nezakonitog ograničenja njene životne sredine, zaštićene ljudskim pravima i slobodama, koje je izvršio nezakoniti posjednik i da u tu svrhu sami obezbijede da se ispoštuju materijalnopravni zakonski propisi, a da se pri tome ne pozivaju na nadležnost upravnih organa.

Nasuprot tome, odluka u predmetu broj U 15/99 je vjerovatno donesena i na osnovu posrednog djelovanja ljudskih prava i sloboda povratnika iz člana II/5. Ustava BiH u vezi sa članom XII3. Aneksa 7. DMS. Sud se, naravno, odrekao preciznog dogmatskog izvođenja svoje odluke. U predmetu⁵⁰⁴ broj U 15/99 je utvrđeno da su u ljeto 1995. godine apelanticinu kuću u Prijedoru vlasti dodijelile jednoj izbjegličkoj porodici, a od nje su zatražili da napusti kuću, što je apelantica i učinila. Takva situacija je trajala nekoliko mjeseci po završetku rata, a apelantica je ostala da živi u istom gradu. Nakon dodjele kuće izbjeglicama, vjerovatno očekujući da će morati trajno napustiti svoje mjesto, apelantica je svoju kuću zamijenila za upola manju kuću na hrvatskom ostrvu Brač. Ugovor o zamjeni je sklopljen u prisustvu advokata, a u septembru 1995. godine ugovor je potvrdio Osnovni sud u Prijedoru. Nije bilo sporno to da ugovorna strana nije ni na koji način prijetila. Međutim, nije se moglo nesumnjivo utvrditi da li je i u kojoj mjeri apelantica tokom ratnih godina i do trenutka sklapanja ugovora bila izložena prijetnjama u vidu anonimnih poziva. Zahvaljujući, između ostalog, i poštenju izbjegličke porodice kojoj je kuća dodijeljena, apelantica se poslije rata vratila u svoju kuću. U martu 1996. godine apelantica se potrudila da sudskim putem poništi ugovor o zamjeni nekretnina, jer je tvrdila da ugovor nije sklopila dobrovoljno, nego pod prijetnjom. U trenutku sklapanja ugovora rat je još uvijek trajao, a kao Hrvatica u Prijedoru, u kojem su dominirali Srbi, kako je navela, osjećala se ugroženom i prisiljenom da sklopi ugovor. Niži sudovi su smatrali ugovor važećim i naložili su apelantici da napusti kuću. Apelantica je podnijela apelaciju Ustavnom sudu BiH zbog povrede prava na imovinu, dom i pravično suđenje. Smatrala je da redovni sudovi nisu u dovoljnoj mjeri vodili računa o ratnim okolnostima.

Ustavni sud BiH je prvo utvrdio da se poslije prodaje kuće bivši vlasnik, u principu, ne može pozivati na pravo vlasništva ili na pravo na dom u vezi sa prodatom kućom.⁵⁰⁵ Istina, takva zaštita se gubi samo ukoliko je prenos vlasništva bio zakonski valjan. Dobrovoljnost prenosa može, između ostalog, biti upitna ukoliko se vlasništvo prenijelo u situaciji u kojoj se prodavac nalazio u teškom položaju ili pod jakim pritiskom, ili se nalazio u ozbiljnoj opasnosti. Ovi aspekti moraju se uzeti u obzir pri ocjenjivanju pitanja da li je prodavac punovažno prenio svoja prava na nekog drugog. Ustavni sud BiH nije smatrao da je dokazano da je apelantica bila u konkretnoj opasnosti, ili da ju je kupac kuće ili treće lice prisililo da sklopi ugovor o zamjeni nekretnine.⁵⁰⁶ Doduše, pri ocjenjivanju prenosa vlasništva⁵⁰⁷ moraju se uzeti u obzir druge okolnosti, npr., da je apelantica već 60 godina živjela u kući koju je naslijedila od svog oca, te⁵⁰⁸ da je, stoga, vjerojatno bila posebno vezana za kuću. Nema indicija za to da bi ona u normalnim okolnostima htjela napustiti kuću, kako bi živjela negdje daleko, u nekom mjestu za koje je ništa ne veže. Osim toga, objekat koji je dobila pri zamjeni bila je nezavršena vikendica koju ona prije zamjene nije vidjela. Takođe, kuća na ostrvu Braču imala je manju vrijednost od kuće u Prijedoru, tako da je za apelanticu zamjena, sa ekonomskog aspekta, vjerovatno bila nepovoljna. Stoga se čini da je prenos bio neobičan (abnormalna transakcija) i da se ne bi ni dogodio u normalnim okolnostima. Prenos se dogodio u ratu, u vrijeme kada je apelantica kao Hrvatica (u okolini koja je pretežno nastanjena Srbima) bila izložena znatnim teškoćama i kada se, prema vlastitim navodima, plašila za život.⁵⁰⁹ Kupac je, bez dileme, bio svjestan da se apelantica nalazila u teškoj situaciji i da je to bio razlog zbog kojeg je ona bila spremna da izvrši zamjenu.

Ustavni sud BiH je, stoga, bio uvjeren da je apelantica sklopila ugovor o zamjeni nekretnine zbog svoje ranjivosti. Naime, kao pripadnica etničke manjine ona je živjela u vremenu kada je širom Bosne i Hercegovine vođena politika etničkog čišćenja.⁵¹⁰ Ugovor nije reflektovao volju koju bi apelantica imala u uobičajenim okolnostima. Može se pretpostaviti da je kupac, barem u opštim crtama, bio svjestan razloga koji su apelanticu naveli da se odluči za zamjenu. Praveći ovakvu ocjenu, Ustavni sud BiH je uzeo u obzir ciljeve DMS i Ustava BiH; trebalo je otkloniti posljedice slučajeva etničkog čišćenja koji su se dogodili za vrijeme rata.⁵¹¹ Važan cilj koji je, između ostalog, trebalo da se ostvari, imajući u vidu član II/5. Ustava BiH, bio je povratak izbjeglica i raseljenih lica u svoju domovinu i u svoje ranije domove. U skladu sa članom XII3. Aneksa 7. DMS, Komisija za izbjeglice i raseljena lica ne priznaje da su valjani protivzakoniti prenosi vlasništva na imovini. U to se uključuju svi prenosi vlasništva koji su izvršeni pod prisilom, ili kao protivusluga za davanje dozvole za napuštanje područja, ili izdavanje drugih dokumenata, ili prenosi vlasništva koji su na drugi način bili u vezi sa etničkim čišćenjem.⁵¹² Prema mišljenju Ustavnog suda BiH, otklanjanje posljedica etničkog čišćenja, u kontekstu ciljeva DMS, imalo je takav prioritet da je to u nekim slučajevima uticalo i na pravne poslove koji su bili zakonski valjani i koji bi u drugim okolnostima bili u skladu sa standardima privatnog prava. Stoga je provođenje ugovora o zamjeni nekretnine u suprotnosti sa apelantičinim pravom na dom i pravom na imovinu.⁵¹³ Ustavni sud BiH je poništio odluke nižestepenih sudova i utvrdio da ugovor o zamjeni nekretnina nije pravno valjan.

Prilikom razmatranja Ustavni sud BiH je, svakako, bio svjestan toga da se apelacija nalazi na granici između privatnog i ustavnog prava. Zato je i dao obrazloženje da njegov zadatak nije da ispita apelaciju po osnovu Zakona o obligacionim odnosima. Naprotiv, Sud je smatrao da je njegov zadatak da utvrdi da li odluke nižih sudova povređuju Ustav BiH, posebno član 8. EKLJP i član 1. DP broj 1 uz EKLJP.⁵¹⁴ Naravno da se ne nazire dogmatska veza između ljudskih prava i sloboda i redovnih pozitivnopravnih propisa. To objašnjava i ponašanje trojice sudija koji su bili protiv donesene odluke, jer nisu smatrali da je Sud nadležan da provjerava primjenu i tumačenje odgovarajućih propisa građanskog prava.⁵¹⁵ Sudija Popović, štaviše, smatra da je odluka koju je donijela većina sudija kontradiktorna ako, s jedne strane, kao mjerilo ne uzima u obzir redovne pozitivnopravne propise, mada preispituje konačnu pobijanu presudu koju su donijeli niži sudovi upravo na osnovu tih redovnih pozitivnopravnih propisa. S druge strane, on smatra da Ustavni sud BiH sâm sebi dodjeljuje poziciju redovnog suda, koja mu nije data Ustavom BiH.⁵¹⁶ Ovakav način postupanja, prema njegovom mišljenju, nema uporišta ni u jurisdikciji Strazbura.

Izdvojeno mišljenje se zasniva na pogrešnoj pretpostavci o oštrom razdvajanju između redovnog i ustavnog prava. Izdvojeno mišljenje ne prepoznaje djelovanje osnovnih ljudskih prava i sloboda na tumačenje i primjenu redovnog prava, čime se utiče i na odnose između privatnih lica u onom obliku u kojem je ono, naprimjer, poznato njemačkoj jurisdikciji ili jurisdikciji Strazbura.⁵¹⁷

U presudi u predmetu broj AP 559/04 Ustavni sud ima jasniju argumentaciju – princip uticaja ljudskih prava i sloboda na prava trećih lica obavezuje državu da štiti ljudska prava i slobode ne samo u odnosu na državne mjere i aktivnosti nego da ih štiti i od povreda koje su izvršila pravna ili fizička lica privatnog prava. S tim ciljem država mora, i mimo člana 1. EKLJP, da djeluje preventivno kako bi se obezbijedila zaštita ljudskih prava i sloboda pojedinca.⁵¹⁸ Ovdje se ubraja i praksa djelotvorne sudske zaštite pomoću koje građanin može ostvariti svoja prava i slobode.⁵¹⁹ Pri tome državi, naravno, pripada široko polje procjene pri određivanju ciljeva i sredstava.⁵²⁰

Obaveza privatnopravnih fizičkih i pravnih lica da izvršavaju državne obaveze i zadatke ne smije se miješati sa principom Drittwirkunga, tj. principom djelovanja ljudskih prava i sloboda na prava trećih lica. Pri izvršavanju svojih zadataka preko privatnopravnih fizičkih i pravnih lica država ne može izbjeći obavezu poštivanja osnovnih prava i sloboda.⁵²¹