1. Uvod

Zbog ratnog iskustva, obimnu zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u Bosni i Hercegovini svi su jednodušno prihvatili kao osnovnu pretpostavku za „novi početak“ u Bosni i Hercegovini, početak koji obećava.⁴⁰¹ Ako imamo u vidu eklatantna kršenja elementarnih ljudskih prava za vrijeme rata, možda će ponekog i iznenaditi činjenica da su strane u sukobu ovaj koncept odmah prihvatile. Ova prividna promjena svijesti, ipak, nije bila bez „zadnjih misli“: s jedne strane, učesnici su mislili da će, ako pokažu navodni interes za zaštitu ljudskih prava, postići taktičku prednost u pregovorima a, sa druge strane, vjerovatno su svi imali ozbiljan interes da zaštite pripadnike svoje etničke grupe na teritoriji na kojoj je na vlasti neka druga etnička grupa.⁴⁰² Ova strategija pregovaranja, istovremeno, jasno pokazuje i kalkulisanje ratnih moćnika, kojima je bio cilj da štite ljudska prava samo onda kad to nije u sukobu sa interesom za očuvanje moći koji je njima važniji. Vjerovatno je svim učesnicima bilo jasno da svečano priznavanje ljudskih prava i osnovnih sloboda u pariškom dokumentu nije ništa drugo do prazno obećanje, a da će istinske teškoće nastati tek prilikom praktične primjene preuzetih obaveza. Odredbe o važenju EKLJP i mehanizmi za zaštitu ljudskih prava ugovoreni u Dejtonu (koji su, imajući u vidu počinjene nepravde, ponekad čak proglašavani i neodgovarajućim za izgradnju mira u Bosni i Hercegovini) nisu odgovarajući ako prije ne budu uklonjene posljedice najgrubljih kršenja elementarnih prava, kako bi bilo stvoreno tlo za „normalno“ funkcionisanje instrumenata za zaštitu ljudskih prava koji su proglašeni primjenjivim u Bosni i Hercegovini.⁴⁰³