c. Doseg obaveze poštivanja Ustava BiH

Prema svome položaju, Ustav BiH je najviša norma države.³²⁸ Ona je obavezujuća ne samo za izvršnu vlast i upravu već i za zakonodavstvo i sudstvo, uključujući i Ustavni sud. Prema članu VI/1. Ustava BiH, Ustavni sud BiH ima čak i obavezu da štiti Ustav BiH. To vezivanje ustavom, tj. tzv. konstitucionalno vezivanje, još je jedan elemenat pravne države.

Konkretne posljedice vezivanja ustavom su sporne, a sudska praksa Ustavnog suda BiH u tom smislu doživjela je određenu izmjenu. Sud je prvobitno zastupao stanovište da državni organi, zbog supremacije Ustava, jednostavno treba da zanemare protivustavne zakone, te da se pozivaju direktno na Ustav BiH kada odlučuju u pojedinačnim predmetima.³²⁹ Na taj način bi sudovi očuvali zakonitost, što je jedna od njihovih glavnih zadaća koje proizlaze iz principa pravne države.³³⁰ Osim toga, Ustavni sud je utvrdio da su sudovi obavezni da, ukoliko sumnjaju u ustavnost zakona koji treba primijeniti, pokrenu postupak za konkretnu (incidentalnu) kontrolu ustavnosti prema članu VI/3.c) Ustava BiH.³³¹ Znači, sudovi uživaju diskreciju u vezi sa procjenom protivustavnosti, ali ne i u vezi sa obavezom da pokrenu postupak ukoliko su uvjereni da se radi o protivustavnoj pravnoj osnovi za odlučivanje.

Ovo stanovište Sud je kasnije korigovao.³³² Ustavni sud, naime, i dalje zastupa stanovište da redovni sud, zbog supremacije Ustava, ne smije primijeniti protivustavni zakon. Ali, isti sud je sada obavezan da, eventualno, protivustavnu normu sâm podvrgne kontroli. Ukoliko rezultat kontrole bude uvjerenje da je određeni zakon u skladu sa Ustavom, sud će ga primijeniti. Ukoliko sud dođe do uvjerenja da je zakon protivustavan, više mu nije dozvoljeno da, pozivajući se na Ustav, zakon zanemari i presudi o konkretnom slučaju. On sada ima obavezu da „proslijedi“ pitanje ustavnosti Ustavnom sudu BiH, u skladu sa članom VI/3.c) Ustava BiH.³³³ U međuvremenu, određeni postupak pred nižim sudom – mada se o tome Ustavni sud nije jasno izjasnio – morao bi biti prekinut do donošenja odluke Ustavnog suda.

Dakle, ostaje nejasno da li normu koju smatraju protivustavnom niži sudovi mogu samo zaobići, tj. jednostavno je ne primijeniti, bez pokretanja postupka pred Ustavnim sudom i bez čekanja na njegovu odluku. Ustav BiH ne sadrži jasnu regulativu kakva je, naprimjer, ona u članu 100. njemačkog Osnovnog zakona (ustava).³³⁴ Član 100. Osnovnog zakona SR Njemačke propisuje ustavni monopol u korist njemačkog Saveznog ustavnog suda (Bundesverfassungsgericht). Svrha ove norme jeste da se Saveznom ustavnom sudu dâ posljednja riječ pri tumačenju Osnovnog zakona. Kontradiktorna tumačenja Osnovnog zakona treba izbjeći zbog unificiranosti prava i pravne sigurnosti. Niži sudovi ne bi smjeli da se postave iznad volje zakonodavca.³³⁵

Zbog nedostatka slične regulative u Ustavu BiH, neophodno je naći rješenje u važećem regulatornom okviru Ustava BiH. Supremacija Ustava [član III/3.b)

1. rečenica Ustava BiH] i princip pravne sigurnosti (kao dio principa pravne države prema članu I/2. Ustava BiH) su najznačajnija pomoć pri interpretaciji. Za ustavna ljudska prava i slobode koji su zagarantovani EKLJP, što se može smatrati posebnim slučajem (izuzetkom), možemo zastupati stav prema kojem se „direktna primjena“ (član II/2. Ustava BiH) prava iz Konvencije može shvatiti tako da su redovni sudovi obavezni da neposredno primjenjuju ova prava i slobode. Dakle, da ih redovni sudovi primjenjuju ne uzimajući u obzir zakone koji su suprotni njima, ne prosljeđujući Ustavnom sudu pitanje ustavnosti tih zakona (ili usaglašenosti sa EKLJP) i ne čekajući odluku Ustavnog suda u tom smislu.³³⁶ U suprotnom, ustavnopravna obaveza „direktne primjene“ EKLJP bi bila beznačajna.

Međutim, nije nužno da se ovakav zaključak donese na osnovu ustavnopravne norme koja nalaže „direktnu primjenu“ EKLJP. Naime, neposredna primjenjivost prava iz EKLJP, prema članu II/2. Ustava BiH, prije svega, znači sljedeće: da bi ova ljudska prava i slobode bili primjenjivi u BiH, nije potreban poseban akt zakonodavca za njihovo uvođenje u pravni sistem, tj. za razliku od ostalih sporazuma prema međunarodnom pravu. Prema tome, sudovi bi morali uzimati u obzir prava iz EKLJP prilikom donošenja odluka a, takođe, morali bi kontrolisati da li je određena norma – koja je odlučujuća za neki spor – u skladu sa EKLJP (i, svakako, da li je u skladu sa Ustavom).

Sasvim je drugo pitanje da li sudovi imaju pravo da zanemare primjenu konkretnog zakona ako dođu do zaključka da je on suprotan EKLJP a da, prije toga, slučaj ne proslijede Ustavnom sudu na odlučivanje [član VI/3.c) Ustava BiH]. Ako bi to bilo moguće za prava i slobode iz EKLJP, to bi moralo biti moguće i za cjelokupno ustavno pravo. Jer, Ustav BiH ne sadrži normativno-hijerarhijske razlike,³³⁷ te se neposredno i na isti način primjenjuje na cijeloj teritoriji države, dakle i u entitetima, te derogira svaki nižerangirani protivustavni zakon [član III/3.b) 1. rečenica Ustava BiH]. Djelotvornost Ustava i ljudskih prava i sloboda – iz Ustava BiH, EKLJP i Aneksa I uz Ustav – ne zavisi prvenstveno od toga da li nižestepeni sudovi moraju pričekati na odluku Ustavnog suda. Ona zavisi od toga da li uopšte redovni organi uzimaju u obzir Ustav BiH i da li ga imaju u vidu pri donošenju odluka, te od toga da se eventualno protivustavno pravo ne primjenjuje dok je postupak pred redovnim organima prekinut, a postupak pred Ustavnim sudom BiH, na osnovu člana VI/3.c) Ustava BiH, još traje. Doduše, za slučajeve hitne prirode oštećena osoba može tražiti privremenu pravnu zaštitu čak i od samog Ustavnog suda BiH.

Tačno je da bi zaštita ljudskih prava i sloboda u konkretnom slučaju bila djelotvornija, ili bi bila barem brža, ako bi niži sudovi imali mogućnost da jednostavno zaobiđu zakon koji je suprotan EKLJP, ne čekajući da Ustavni sud donese odluku. Takvo tumačenje je, međutim, upitno zbog više razloga. S jedne strane, zbog toga što bi u slučajevima u kojim bi Ustavni sud, nakon provedene kontrole ustavnosti, utvrdio da je određena norma u skladu sa Ustavom BiH bile stvorene procesualne pretpostavke koje bi bilo teško korigovati. U međuvremenu donesene pravosnažne odluke u takvim situacijama mogle bi biti korigovane samo u ponovno pokrenutom postupku. S druge strane, niži sudovi bi mogli „doći u iskušenje“ da sporno pitanje uopšte ne proslijede Ustavnom sudu – zato što bi postupak mogli okončati nezavisno od odluke Ustavnog suda, a poštujući (prema vlastitoj procjeni) EKLJP. To bi, međutim, imalo neželjenu nuspojavu: norma koja je suprotna EKLJP ostala bi na snazi za druge slučajeve. Konačno, samo postojanjem ustavnog monopola Ustavnog suda moguće je spriječiti protivrječna tumačenja iste norme, te na taj način obezbijediti pravno jedinstvo i pravnu sigurnost. Aspekt pravnog jedinstva upravo je u Bosni i Hercegovini veoma značajan pošto u mnogim pravnim oblastima, izuzimajući Ustavni sud BiH, nema državne vrhovne sudske instance za reviziju koja bi se brinula o jedinstvenoj i usaglašenoj primjeni zakona u entitetima.

Zbog svega navedenog, nije ubjedljivo ni rješenje koje je skicirao Ustavni sud u Odluci broj U 106/03, pošto se u toj odluci mogu naslutiti upute o različitom načinu postupanja, u zavisnosti od toga da li sporna norma krši Ustav BiH ili EKLJP. Ustav BiH je u Bosni i Hercegovini direktno primjenjiv isto kao i ljudska prava iz EKLJP – ni više ni manje. Predloženo rješenje počiva na pogrešno shvaćenom pojmu „direktne“ primjenjivosti EKLJP. Direktnu primjenjivost treba shvatati samo u vezi sa zajedničkim djelovanjem međunarodnog prava (EKLJP) i ustavnog prava. Da bi se primjenjivala EKLJP, nije potrebna dodatna naredba za primjenu, ili neki akt za inkorporisanje u domaći pravni poredak.

Sudovi su, stoga, u svakom pojedinom slučaju dužni da ispitaju da li je norma kojom će biti odlučeno o sporu u skladu sa osnovnim pravima iz EKLJP, ali i sa ostatkom Ustava BiH. Ukoliko zaključe da to nije slučaj, onda treba da prekinu postupak koji vode, kako bi pitanje usklađenosti sa Ustavom i EKLJP proslijedili Ustavnom sudu. Nakon što se donese odluka, niži sud bi trebalo da nastavi postupak, poštujući odluku Ustavnog suda.