b. Podjela vlasti

Još jedan elemenat formalnog principa pravne države jeste podjela vlasti. Iako Ustav BiH podjelu vlasti ne spominje eksplicitno, Ustavni sud i KLJP pri USBiH su više puta isticali da je podjela vlasti inherentan elemenat principa pravne države.³¹³ Princip podjele vlasti stipuliše da je „državna regulacijska vlast podijeljena u funkcionalne oblasti, koje se, u pravnom smislu, pripisuju posebnim, međusobno podijeljenim vrstama državnih organa“.³¹⁴ Ustavni sud BiH, u tom smislu, razlikuje četiri vrste vlasti: „zakonodavnu, izvršnu, upravnu i sudsku vlast“,³¹⁵ pri čemu izvršnu vlast predstavljaju Predsjedništvo i vlada (Vijeće ministara) – prema članu V Ustava BiH. „Legitimno je pravo svake države da svoj sistem organizuje na način kako to ona smatra da je najfunkcionalnije i u njenom interesu.“³¹⁶ Ustav BiH, u tom smislu, predviđa horizontalnu podjelu vlasti između zakonodavca, Predsjedništva, Vijeća ministara, uprave i sudstva.

Od navedenog treba razlikovati podjelu nadležnosti između države BiH i entitetâ, koja je izvršena prema federalnim, odnosno konfederalnim načelima, a ne prema funkcionalnim oblastima državne vlasti.³¹⁷

Linija podjele između različitih oblasti državne vlasti nije uvijek oštra. U principu, zajedno sa KLJP pri USBiH³¹⁸ možemo konstatovati sljedeće: zakonodavac donosi zakone i druge pravne norme. Te norme ne regulišu samo primarne pravne odnose (materijalno pravo) već i sekundarne pravne odnose (procesno pravo). Izvršna vlast, odnosno uprava primjenjuje te norme. Sudovi kontrolišu kako izvršna vlast i uprava primjenjuju te norme. Izvršna vlast i uprava, s jedne, i sudovi, sa druge strane, razlikuju se po tome što izvršna vlast gleda u budućnost i na osnovu zakonskih ovlaštenja oblikuje i utemeljuje pravne i faktičke odnose u javnom interesu. Sudstvo naknadno kontroliše zakonitost djelovanja uprave. Ovakva podjela zadataka ne ukida mogućnost da se upravi zakonom pruži određeni „manevarski prostor“ u okviru kojeg uprava može sama donijeti adekvatnu odluku u pojedinim slučajevima. Ovakve odluke sudovi mogu kontrolisati samo u ograničenoj mjeri, tj. samo onoliko koliko je potrebno da se utvrdi da li je uprava dopušteni „manevarski prostor“ iskoristila na pogrešan način. Međutim, sudovi u takvim situacijama ne smiju donositi odluke umjesto uprave.

Državni organi, svaki u svojoj oblasti, ne djeluju nezavisno jedan od drugog, već „svako u odnosu na ranije definisano sadejstvo a, time, i u uzajamnoj zavisnosti i kontroli (check and balance)“.³¹⁹ Tako je zadatak sudstva, kao prvo, da tumači i primjenjuje zakone. Ako je neophodno, sudovi identifikuju i postojeće pravne praznine, te ih popunjavaju.³²⁰ Ustavni sud BIH, u odnosu na zakonodavca, snagom Ustava BiH, ima specijalnu ulogu: Ustavni sud je dužan da proglasi protivustavne zakone nevažećim.³²¹ Da bi se riješile neke protivustavne situacije, ukoliko pravna situacija to zahtijeva, Ustavni sud može, osim toga, obavezati zakonodavca na djelovanje.³²² Obrnuto, entitetski parlamenti, prema članu VI/3.a) Ustava BiH, imaju zadatak da biraju sudije Ustavnog suda. U okviru ovlaštenja koje ima na osnovu zakona, i izvršna vlast donosi pravne propise u obliku opšteobavezujućih uredbi. O samoj srži neke pravne oblasti (koja je relevantna za ljudska prava i slobode) odluku mora donijeti zakonodavac; to se ne smije prepustiti slobodnoj procjeni izvršne vlasti (npr., pitanje osnovnih modaliteta isplate “stare devizne štednje”). Jer, upravi nedostaje „demokratski supstrat“ koji zakonodavac posjeduje na osnovu legitimacije dobivene demokratskim izborima, te koji mu daje pravo da preuzme odgovornost za takve odluke.³²³ Sama činjenica da pravne norme koje se dotiču ljudskih prava i sloboda može donijeti isključivo zakonodavac jedan je od izraza podjele vlasti, a istovremeno i principa demokratije. Konačno, i sudovi imaju vrlo široka ovlaštenja za kontrolisanje uprave, a cilj je osiguravanje djelotvorne pravne zaštite iz člana 6. EKLJP.³²⁴

Zakonodavac i izvršna vlast moraju u punoj mjeri poštivati nezavisnost sudstva. Prema tome, ne može se desiti da se pravosnažne odluke sudova relativiraju naknadno donesenim propisima. To bi se dogodilo ako bi, recimo, presuda o isplati određene sume novca i zakonski propisanih kamata bila naknadno ex lege „korigovana“ tako što bi entitetski zakonodavac zakonom ukinuo kamate. Za Ustavni sud to je nedozvoljeno miješanje zakonodavstva u rad sudstva.³²⁵ Isto tako, entitetska vlada dekretom ne može zaustaviti izvršenje obavezujućih izvršnih odluka Komisije za imovinske zahtjeve (u daljnjem tekstu i kao: CRPC) iz Aneksa 7. DMS, dok CRPC ne odluči o zahtjevu stranke za ponovno pokretanje postupka. Takvo sprečavanje izvršenja, koje bi naložila izvršna vlast, značilo bi da je vlada prisvojila zakonodavna ovlaštenja, što nije u skladu sa principom podjele vlasti.³²⁶ Odgađanje izvršenja ne bi bilo protivpravno samo onda ako bi bilo naloženo zakonom, te ako su na osnovu zakona pravedno odmjereni opšti interesi i vlasnička prava pojedinca.³²⁷