A. Kontinuitet prema međunarodnom pravu (član I/1)
Kontinuitet.
Republika Bosna i Hercegovina,
čije je zvanično ime od sada “Bosna i Hercegovina”, nastavlja svoje pravno postojanje prema međunarodnom pravu kao država sa unutrašnjom strukturom modifikovanom ovim ustavom i sa postojećim međunarodno priznatim granicama. Ona ostaje država članica Ujedinjenih nacija i može kao Bosna i Hercegovina zadržati članstvo ili zatražiti da bude primljena u organizacije unutar sistema Ujedinjenih nacija, kao i u druge međunarodne organizacije.
| U 5/98-III „Izetbegović III –Konstitutivni narodi“ | 20000914 „Sl. gl. BiH“ broj 3/2000 |
| CH/02/12468 et al.-Š. Kadrić et al. „Ratna šteta“ | 20050907 |
| CH/98/375 et al.-Đ. Besarović et al. | 20050406 |
| U 4/04 „Zastava, grb i himna FBiH i RS“ | 20060331 |
Prema članu I/1, 1. rečenica, Ustava BiH, Bosna i Hercegovina nije nova tvorevina sa aspekta međunarodnog prava. Ona, kao država, nastavlja postojanje međunarodnopravnog subjekta Republike Bosne i Hercegovine, i to unutar vanjskih granica koje su u momentu donošenja Ustava bile priznate prema međunarodnom pravu. Stoga, država ostaje i dalje članica UN, a može zadržati i članstvo u organizacijama u sistemu UN, kao i u drugim međunarodnim organizacijama, ili aplicirati za takvo članstvo.260 Isto važi i za međunarodnopravne sporazume koji su navedeni u Aneksu I uz Ustav BiH u kojima Bosna i Hercegovina ostaje članica ili – ako Republika Bosna i Hercegovina, kao država, još nije stekla članstvo – postaće članica.261 Član I/1. Ustava BiH obezbjeđuje kontinuitet prema međunarodnom pravu – dakle, ovdje se ne radi o pravnom sljedniku. Bosna i Hercegovina je ista ona država koja je kao Republika Bosna i Hercegovina proizašla iz dismembracije Jugoslavije i koja je 1992. priznata kao nezavisna država.
Međutim, Bosna i Hercegovina je izgubila oznaku „republika“ uz ime, a dobila promijenjenu unutrašnju strukturu, tj. podijeljena je na dva entiteta: Federaciju Bosne i Hercegovine i Republiku Srpsku.262 Neki smatraju da je gubitak oznake republika protivrječan principu kontinuiteta.263 Gubitak oznake „republika“ uz ime, međutim, ne znači istovremeno da je Bosna i Hercegovina time odustala od tog oblika države. Za određeni državni oblik nije odlučujući naziv, već faktički oblik državne organizacije u ustavu.
Član I/1. Ustava BiH odličan je primjer Dejtonskog ustavnog kompromisa: veliki interes Bošnjaka je bio da Bosna i Hercegovina u trenutku zaključivanja mirovnog sporazuma egzistira i dalje kao suverena država u postojećim granicama.264 Pristajući na Ustav BiH, potpisnice su se odrekle svog međunarodnopravnog subjektiviteta265 – Republika Srpska samo faktičkog, zbog činjenice da nije bila uopšteno priznata, a Federacija fingiranog, te su se obavezale da će poštivati suverenitet, teritorijalni integritet i političku nezavisnost države.266 Međutim, bosanskim Srbima, koji su imali secesionističke ciljeve, ipak, učinjen je ustupak time što su dobili status entiteta, te time što je veza entiteta sa Državom prilično slaba – barem je takva bila polazna pozicija. Osim toga, član III/2.a) Ustava BiH entitetima daje pravo da uspostavljaju „specijalne paralelne odnose“ sa susjednim zemljama sve dok je to u skladu sa suverenitetom i teritorijalnim integritetom Bosne i Hercegovine; a član III/2.d) Ustava BiH dozvoljava entitetima da, uz odobrenje Parlamentarne skupštine BiH, sklapaju sporazume sa drugim državama i međunarodnim organizacijama. Ustav BiH se distancirao od istupanja iz „unije“ (npr., provođenjem referenduma nakon proteka određenog vremena), koje je bilo razmatrano kao mogućnost u nekim ranijim prijedlozima ustava.267 Uprkos širokim autonomnim pravima, na taj način entiteti su, ipak, podređeni suverenitetu i teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine. Dakle, sami entiteti ne posjeduju kvalitet države.268
Dalje, kontinuitet Bosne i Hercegovine regulisan je i u prelaznim odredbama čl. 2-5. Aneksa II uz Ustav BiH. U njima su predviđeni kontinuitet važenja prijašnjeg prava, tj. pravnih propisa (član 2), nastavak ili prenošenje sudskih i administrativnih postupaka (član 3), sudbina međunarodnopravnih ugovora (član 5), kao i nastavak postojanja institucija BiH dok ne budu zamijenjene (član 4).269 U ovaj kontekst na isti način se ubraja i član II/7. Ustava BiH, prema kojem dejtonska Bosna i Hercegovina ostaje članica međunarodnopravnih mehanizama za zaštitu ljudskih prava.
Pitanje međunarodnopravnog kontinuiteta ima praktične posljedice, između ostalog, i na nastavak postojanja individualnih prava, te na raspodjelu nadležnosti za garanciju navedenih ljudskih prava. Tako, Bosna i Hercegovina, kao subjekat međunarodnog prava, prije svega, ima obavezu da, nakon 14.12.1995. godine, svojim građanima ne uskrati pravne pozicije koje su im priznate prije stupanja na snagu Dejtonskog ustava.270 Na kojem nivou (država/entitet/kanton/opštine) takve stečene pravne pozicije moraju biti zagarantovane, pogotovo kada se radi o pravima građana da zahtijevaju nešto od države (Leistungsrechte), zavisi od (nove) ustavnopravne podjele nadležnosti. Prema tome, država BiH, kao administrativno-teritorijalna jedinica, biće odgovorna za naknadu ratne štete ako „bi se mogla utvrditi kontinuirana odgovornost Države u okviru novog Ustava Bosne i Hercegovine“.271 U principu, država BiH nije nadležna, već su entiteti ti koji su nadležni da nadoknade ratnu štetu;272 međutim, u takvu nadoknadu se ne ubraja isplata stare devizne štednje.273
Footnotes
Član I/1, 2. rečenica.
Član II/7. Ustava BiH.
Član I/1, 1. rečenica, u vezi sa članom I/3. Ustava BiH.
Kao, naprimjer, Trnka,2000, str. 314.
Szasz,1995.a, str. 377. i dalje.
Uporedi, Gaeta,1996, str. 158. i dalje; Szasz,1995.a, str. 403, fusnota 67.
6. alineja Preambule Ustava BiH.
Szasz,1995.a, str. 379. i dalje.
U 5/98-III, tačka 28; U 4/04, tačka 140; pojedinosti, pod: „C. Sastav države (član I/3)“, str. 100.
O pojedinostima vidi komentare pod: „Aneks II uz Ustav BiH“, str. 909.
CH/02/12468 et al., stav 90.
Ibid., stav 143.
Ibid., stav 146.
CH/98/375 et al., stav 1152. i dalje.