(h) Status konstitutivnog naroda potiskuje status manjine

S obzirom na nejednaku brojčanu snagu triju konstitutivnih naroda, postavlja se pitanje da li konstitutivnost jednog naroda isključuje njegov status manjine prema aktuelnim međunarodnopravnim sporazumima. Posljedica pozitivnog odgovora bi bila da se pripadnici te grupe ne mogu pozivati na status manjine, koji bi im, zapravo, pripadao da nemaju privilegiju konstitutivnosti.

Ustavni sud BiH se bavio tim pitanjem u predmetu broj U 10/05. U postupku ocjene ustavnosti tadašnji predsjedavajući Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH Velimir Jukić osporio je član 26. stav 4. Prijedloga Zakona o javnom radio-televizijskom sistemu Bosne i Hercegovine, jer je on u tom zakonu vidio opasnost po vitalni nacionalni interes Hrvata u Bosni i Hercegovini.

Podnosilac zahtjeva je smatrao da je ugrožena sloboda izražavanja Hrvata (član 10. EKLJP), i to na taj način da Javni RTV servis, prema nacrtu navedenog zakona, treba da se sastoji od jednog državnog i dva entitetska emitera, čime je isključena mogućnost da sva tri konstitutivna naroda na entitetskom nivou raspolažu po jednim emiterom na svome jeziku. U tom smislu, podnosilac zahtjeva se oslonio na izvještaj ekspertne grupe Vijeća Evrope (Upravni odbor za masmedije) iz 2002. godine, prema kojem član 10. EKLJP ne štiti samo medijsku slobodu pojedinca već i obavezuje državu da, u interesu demokratije i slobode informisanja za sve, u medijima garantuje pluralizam mišljenja i kulturnu raznolikost. Osim toga, ukazano je i na povredu kolektivnog prava iz člana 11. Evropske povelje o regionalnim i manjinskim jezicima na raspolaganje emiterom na vlastitom jeziku. Navedeni član 11. daje svakoj manjini pravo da ima barem po jednog radio-emitera i televizijskog emitera na vlastitom jeziku. I, konačno, podnosilac zahtjeva se požalio da entitetski emiteri trenutno de facto koriste isključivo srpski (u RS), odnosno bosanski (u FBiH) jezik, a državni Zakon o Javnom RTV sistemu ne predviđa nikakve mehanizme za provođenje programskih principa. Na taj način, tvrdi podnosilac zahtjeva, o izboru jezika i o tome koliko će program uvažavati kulturne, tradicionalne i religijske osobenosti konstitutivnih naroda ne odlučuje zakon, već nadležni iz RTV servisa.

Ustavni sud nije dijelio takvo mišljenje.²³⁸ Povreda vitalnog nacionalnog interesa Hrvata u BiH ne može se izvesti iz povrede slobode njihovog mišljenja.

Doduše, prema sudskoj praksi ESLJP, javni monopoli u radijskim i televizijskim sistemima krše to osnovno pravo, budući da ne mogu biti garantovani različiti izvori informacija i pluralizam mišljenja. Međutim, u konkretnom slučaju, kako je utvrdio Sud, ne radi se o pluralizmu nazora, već o upotrebi jezika. Osporavani Nacrt zakona niti isključuje jedan od jezika konstitutivnih naroda u BiH, niti daje prednost nekom od njih. Suprotno, član 26. Prijedloga zakona, u st. 4. i 5, garantuje jednakost službenih jezika konstitutivnih naroda. Ovaj zakon se prema tome razlikuje od okvirnog zakona o visokoškolskom obrazovanju, za koji je Ustavni sud utvrdio da u njemu postoji povreda vitalnog nacionalnog interesa (između ostalih i) hrvatskog naroda.²³⁹

Hrvatski narod u BiH ne može se pozivati ni na pravo manjina da uspostave barem jedan radio i televizijski emiter na vlastitom jeziku, što je pravo iz Evropske povelje o regionalnim i manjinskim jezicima. Pretpostavka za primjenu Povelje je zakonski regulisan status nacionalne manjine navedenog naroda. Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini ne posjeduje status manjine, već status konstitutivnog naroda. Takođe, svrha i smisao Povelje nije da etničkim grupama, kao što je to hrvatska u BiH, garantuje prava iz Povelje, već je cilj Povelje da efikasno zaštiti pravo na jezik manjine u odnosu na favorizovanje jezika većine. U BiH je pravo na jezik konstitutivnih naroda obimno zaštićeno i u Ustavu BiH i u zakonima. Ustavni princip kolektivne jednakosti konstitutivnih naroda obavezuju državu i entitete da sve narode jednako tretiraju. Tu se ubraja i pravo na upotrebu vlastitog jezika i na njegovanje vlastite tradicije.²⁴⁰

Argumentacija Ustavnog suda u Odluci broj U 10/05 na prvi pogled se čini formalističkom ili čak punom protivrječnosti: konstitutivni narod per definitionem nije manjina čak i ako brojčano posmatrano jeste manjina. Ustavom zagarantovan status konstitutivnog naroda, stoga, isključuje status manjine i prava koja iz tog statusa proizlaze. To može, kao u ovom slučaju, dovesti i do toga da se jednoj etničkoj grupi, zbog njenog statusa konstitutivnog naroda, uskrati posebno pravo koje bi istoj toj grupi, s tačke gledištva međunarodnog i ustavnog prava (pomoću instrumenata iz Aneksa I), pripadalo kad bi ta grupa bila nacionalna manjina. Ukoliko ovaj slučaj posmatramo izolovano, onda bi ovakav rezultat mogao izgledati čak i apsurdno. Jer, jednoj de facto manjini (u brojčanom smislu), zbog privilegije koju ta grupa ima kao ustavni konstitutivan narod, uskraćuje se pravo koje bi ta grupa imala da nema ovaj privilegovani status. Logika principa konstitutivnosti nekog naroda, međutim, ne zahtijeva garantovanje manjinskih prava, jer Ustav garantuje konstitutivnim narodima na drugim mjestima prava koja su obimnija od prava manjina, počevši od prava učestvovanja u vlasti, pa sve do prava veta. Ustavni sud u tom kontekstu smatra da su prava naroda koji je u brojčanom smislu manjina dovoljno zaštićena. U tom smislu stav Suda može se podržati.