7. Poštivanje međunarodnog humanitarnog prava (7. alineja)

„Odlučni da osiguraju puno poštivanje međunarodnog humanitarnog prava“

U toku najtežih ratnih sukoba u Evropi nakon II svjetskog rata međunarodno humanitarno pravo praktično se pokazalo nedjelotvornim. Ono, naime, nije moglo spriječiti to što je trajalo godinama: genocid, ozloglašena etnička čišćenja, koncentracione logore, urbicid i teške ekonomske štete. Tim bitnije je bilo ustavotvorcu da ovom preambulom, još jednom, sve odgovorne strane sasvim jasno obaveže na poštivanje međunarodnog humanitarnog prava.

Jezgro međunarodnog humanitarnog prava čine četiri Ženevske konvencije iz 1949. i dodatni protokoli iz 1977. i 2005. godine:

Prva Ženevska konvencija za poboljšanje položaja ranjenika i bolesnika u oružanim snagama u ratu;

Druga Ženevska konvencija za poboljšanje položaja ranjenika, bolesnika i brodolomaca oružanih snaga na moru;

Treća Ženevska konvencija o postupanju s ratnim zarobljenicima;

Četvrta Ženevska konvencija o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata;

Dopunski protokol Ženevskim konvencijama o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba (Protokol I);

Dopunski protokol Ženevskim konvencijama o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II);

Dodatni protokol od 12.12.2005. godine.

Da bi se spriječili svi nesporazumi o primjenjivosti ovih instrumenata na državnoj teritoriji Bosne i Hercegovine u momentu donošenja Ustava, oni su uneseni u katalog od 15 instrumenata za zaštitu ljudskih prava u Aneksu I uz Ustav BiH, čime su podignuti u rang materijalnog ustavnog prava.¹⁷⁷ Država i sve njene jedinice na nižim nivoima vlasti obavezne su da poštuju međunarodno humanitarno pravo, dakle, obavezne su da sprečavaju povrede tog prava, ali i da pozitivno djeluju u oblasti zaštite stanovništva od povreda ovog prava. Tu se ubraja i obaveza da se u unutrašnje pravo države inkorporiše i noviji razvoj u oblasti međunarodnog humanitarnog prava (recimo, Dodatni protokol od 12.12.2005. godine).

Zbog neograničene obaveznosti međunarodnog humanitarnog prava koja proizlazi iz 7. alineje Preambule, istovremeno se mora postaviti pitanje da li su održive najnovije promjene u jurisprudenciji Ustavnog suda BiH koje se tiču neograničene primjenjivosti instrumenata iz Aneksa I uz Ustav BiH. Ako Sud u predmetu broj AP 95/06¹⁷⁸ dozvoljava da se ostvare prava po osnovu instrumenata iz Aneksa I samo onda ako je dokazan diskriminišući tretman, onda bi se to moglo posmatrati kao kršenje apsolutne obaveze poštivanja humanitarnog prava, dakle, obaveze koja nije vezana samo za diskriminaciju. Stoga, citirana jurisprudencija Ustavnog suda, barem u tom smislu, ako ne i principijelno, može postati upitna.¹⁷⁹