2. “Posvećeni miru, pravdi, toleranciji i pomirenju…” (2. alineja)

U kontekstu bolnog iskustva dugogodišnjeg konflikta, koji je podijelio stanovništvo što je prije toga vijekovima živjelo u miru, ustavotvorac je smatrao da je njegova obaveza da u Ustavu u posebnoj mjeri izrazi posvećenost miru, pravdi, toleranciji i pomirenju. Dok je 5. alinejom Preambule Bosna i Hercegovina, kao ravnopravna članica međunarodne zajednice, obavezana da poštuje ciljeve i principe Ujedinjenih nacija, kao što su izgradnja svjetskog mira i međunarodna sigurnost – dakle, vanjskog mira – 2. alineja Preambule sadrži, prije svega, obavezu da se izgradi unutrašnji mir, te vrijednost i „lajtmotiv“ za miran suživot unutar same Bosne i Hercegovine. Takva obaveza, tj. posvećenost gotovo da se ne može pronaći u drugim ustavima, a njen cilj je, očito, da one kojima je upućena podstakne na savladavanje posljedica strašnog rata. A temelj ove alineje je elementarni, opštevažeći princip da bez unutrašnjeg mira nema ni države. Upravo u pluralističkim društvima (unutrašnji) mir, pravda i tolerancija, kao osnovne vrijednosti zajedničkog života, nalaze svoj izraz i u ustavnim normama o državnom monopolu sile, te o zaštiti ljudskih prava i pravne države. Tako je ustavotvorac propisao i obavezu da se sarađuje sa Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (član II/8), da bi podržao proces pomirenja. Isto tako se članom IX/1. Ustava BiH sve osobe koje na osnovu presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju izdržavaju kaznu, ili je protiv njih podnesena optužnica pred tim sudom, ili koje nisu odgovorile na poziv Suda, isključuju iz svih javnih službi na koje su imenovane ili izabrane i svih drugih javnih službi, te im se zabranjuje da se za njih kandiduju.

Još jedna mjera koja treba da posluži u svrhu pomirenja i prevazilaženja prošlosti putem krivičnih postupaka jeste osnivanje posebnog odjela za procesuiranje ratnih zločina pri Sudu BiH 9.3.2005. godine.¹²⁴ Značajan doprinos u pronalaženju istine, a time i pomirenju u različitom omjeru su dale i razne komisije za nestale osobe, a posebno Komisija Republike Srpske za istraživanje događaja u Srebrenici i oko nje od 10. do 19. jula 1995. godine, koja je ustanovljena odlukom Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu i kao: DLJP, Dom) o Srebrenici iz marta 2003. godine. Nakon značajnih početnih smetnji u radu Komisije, koje su prouzrokovale ustanove Republike Srpske, ona je, konačno, nakon znatnih intervencija Visokog predstavnika, u junu 2004. godine objavila ozbiljan izvještaj o navedenim događajima.¹²⁵ Nasuprot tome, sav trud koji je do sada uložen u osnivanje Komisije za istinu i pomirenje propao je zbog nedostatka političke volje, ali i zbog zabrinutosti žrtava da bi takva komisija mogla nepovoljno djelovati na rad organa krivičnog gonjenja ili ga sprečavati.¹²⁶