E. Rezime i mišljenje

Važenje, odnosno djelotvornost Ustava BiH poriče se, uglavnom, zbog triju razloga: kao prvo, tvrdi se da je Ustav nastao na nedemokratski način i kršeći Ustav RBiH; kao drugo, Ustav sadrži norme koje su suprotne međunarodnom pravu i, kao treće, on se u praksi pokazao kao potpuno neodgovarajući. Ovi prigovori sigurno nisu bez osnova. Ipak, prigovarači su propustili da posmatraju postupak donošenja, sadržaj i adekvatnost u kontekstu krajnje teških i kompleksnih uslova na mirovnim pregovorima. Nastojeći da se regiji donese mir, neophodno je bilo uzeti u obzir niz faktora: geografsku podjelu uz fluktuirajuće linije fronta, vojne odnose snaga koji su se stalno mijenjali, političke konflikte među potencijalnim silama posrednicama, raspoloživost sredstava za pritisak i nagradu, a sve sa ciljem da se direktne strane u sukobu podstaknu da prihvate prijedlog rješenja, kao i humanitarne aktivnosti u ratom zahvaćenom području, te postupanje prema ratnim zločinima.⁷⁵ Zahtjev za stopostotno pravedan i legalan, školski primjer ustava, zbog opisanih okvirnih uslova, nije realan. Ovaj ustav je u fazi ratnog konflikta i u periodu neposredno po njegovom okončanju tražio od zaraćenih strana uviđavnost, razum, samokritiku i humanost, pa čak i sposobnost za pomirenje, a sve su to ponašanja i osobine koje ratni protivnici, po prirodi stvari, u žaru bitke ne posjeduju. Naknadni scenariji prema principu šta-bi-bilo-kad-bi-bilo imaju samo ograničeno djelovanje na kvalitet stvarno pronađenog rješenja, posebno u situaciji kada se ne nudi realna alternativa.

Navedeni nedostaci u opisanoj situaciji ne bi trebalo da naškode važenju Ustava BiH. Što se tiče načina nastanka, tačno je da postupci i nadležnosti za promjenu ustava, koji su propisani u Ustavu RBiH, nisu bili poštivani. Stoga je najteža zamjerka upravo nedovoljna demokratska legitimacija koja se, inače, stiče učešćem nadležnih ustavnih organa koji predstavljaju narod kao suverena. Ipak, Ustav BiH – posmatrano sa materijalnog stanovništva – odobrili su predstavnici najvećeg dijela stanovništva, samo što to nije uslijedilo tako da je sazvana ustavotvorna skupština. Jer, i entitetski parlamenti, kao i republička skupština izabrana u skladu sa Ustavom RBiH – mada u desetkovanom sastavu – odvojeno su glasali za Ustav BiH.⁷⁶ Opravdanje za to što nisu poštivani formalnopravni uslovi iz Ustava RBiH može biti teška krizna situacija na međunarodnopravnom planu, u kojoj su se nalazila nadležna tijela i koja je zahtijevala okončavanje rata, a to priznaju i najveći kritičari.⁷⁷ Stoga bi se moglo, podržavajući mišljenje Marka,⁷⁸ govoriti o „revolucionarnoj zamjeni“ Ustava RBiH ili, kako Maziau⁷⁹ misli: „[…] potpis Dejtonskog sporazuma ima snagu potpune promjene pravnog poretka.“⁸⁰ Yee⁸¹ ukazuje i na, u određenom pogledu, slične okolnosti donošenja ustava u SAD i tvrdi da u kriznim situacijama ponekad treba žrtvovati „finoću“ normalnog postupka.

Pitanje legitimnosti Ustava BiH može se samo u ograničenoj mjeri ocjenjivati i na osnovu ustavne i međunarodnopravne legalnosti ili nelegalnosti istupanja RBiH iz Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.⁸² Naime, ovaj proces nije tekao – kao, uostalom, ni u ostalim bivšim republikama koje su istupile iz federacije – u formi koju je predviđao jugoslovenski savezni ustav, jer takav postupak, zapravo, uopšte nije ni bio predviđen. Ipak, Savezna skupština iz 1974. godine⁸³ je u prvoj rečenici normativnog dijela ustava⁸⁴ predvidjela princip samoopredjeljenja naroda (ne republika!) Jugoslavije, uključujući i „pravo na otcjepljenje“. Za razliku od ustava koji su mu prethodili i u kojima se još govorilo o „teritorijama“,⁸⁵ savezni ustav iz 1974. priznao je državnost (Staatlichkeit) republika (član 3). Ali, ovaj ustav je napravio pravnu razliku između naroda i republika;⁸⁶ a – što je najkasnije u toku konflikta postalo jasno i neuključenim posmatračima – narodne granice ne samo da se pravno nisu poklapale sa granicama republika već nisu ni faktički.

Prema članu 1. Ustava SFRJ, SFRJ je bila „savezna država kao državna zajednica dobrovoljno udruženih naroda i njihovih socijalističkih republika, kao i socijalističkih autonomnih pokrajina“, a sastojala se, upravo, od navedenih republika i pokrajina (član 2) sa teritorijom koja je „jedinstvena i sačinjavaju je teritorije socijalističkih republika“, te sa vanjskim granicama koje se smiju mijenjati samo uz saglasnost svih republika i pokrajina (član 5. stav 3). S obzirom na takvu regulativu, da bi „istupanje“ iz federacije bilo ustavno, morao bi biti promijenjen član 2. saveznog ustava.⁸⁷ Sa druge strane, pravo na otcjepljenje jednog od naroda iz SFRJ bilo bi potpuno bez značenja da je postojala želja da se njegova realizacija veže uz odobrenje za promjenu ustava, koje bi moralo dati Savezno vijeće Skupštine SFRJ uz saglasnost skupština svih republika i autonomnih pokrajina.⁸⁸

Na pravo na samoopredjeljenje pozivali su se, osim Bošnjaka – koji nisu težili stvaranju vlastite države, već opstanku bivše Republike BiH kao nezavisne države – svi narodi. Već ta okolnost trebalo bi da nas tjera na razmišljanje. Uz to, treba spomenuti i činjenicu da je pojam naroda koji ima pravo na otcjepljenje vrlo neprecizno definisan; isto važi za međunarodnopravnu dopustivost da se koristi takvo pravo (recimo, u vidu otcjepljenja), te individualna i kolektivna prava koja iz tog prava proizlaze kao što su statusi o autonomiji i federalizaciji.⁸⁹ Jedinstven stav, međutim, ogleda se u činjenici da je otcjepljenje, ako ustreba i upotrebom sile, opravdano samo u apsolutno izuzetnim slučajevima, recimo, u svrhu zaštite jedne etničke grupe od teške diskriminacije.⁹⁰ I obrnuto, u interesu stabilnosti zajednice država i zbog međunarodnopravne zabrane nasilja može se dogoditi da je otcjepljenje neophodno čak i po cijenu teritorijalnog integriteta navedene države.⁹¹ U pozadini toga, u interesu svih naroda regije, u konfliktu koji bivša Jugoslavija nije mogla izbjeći, a u neizbježnom sporu između postulata teritorijalnog integriteta kako jugoslovenske federacije, tako i pojedinih republika, s jedne strane, i opisanog prava na samoopredjeljenje naroda, s druge strane, prvi prioritet morao je predstavljati miroljubivo rješenje.

U okviru dešavanja prije donošenja svojih deklaracija o nezavisnosti, Slovenija i Hrvatska, sve nezadovoljnije stvarnom ili doživljenom srpskom dominacijom u jugoslovenskoj federaciji, pokušavale su da doprinesu daljnjoj decentralizaciji federalne države u pravcu konfederacije, čemu su se suprotstavljali, prije svega, srpski predstavnici u saveznim institucijama.⁹² Istupanje Slovenije, Hrvatske, a naknadno i Bosne i Hercegovine, u prvo vrijeme nisu pozdravljale državne zajednice i zainteresovane međunarodne organizacije, jer su se bojale posljedica raspada etnički izmiješane teritorije, kakva je bila, prije svega, u Bosni i Hercegovini. Države EZ bile su podijeljene o pitanju za ili protiv priznavanja republika koje su istupile iz jugoslovenske federacije kao suverenih država.⁹³ Zbog sile koju je primijenila JNA, te uzaludnih pokušaja da se pregovara, ovaj proces nije nazvan secesijom, već dismembracijom (raspadom) duž granica bivših republika koje su ranije bile unutrašnje granice.⁹⁴ Na ovaj način trebalo je kazniti vojnu agresiju na republike koje su istupile. Posljedica tog načina posmatranja je bila da ostatak Jugoslavije nije smatran pravnim sljedbenikom – sad već nepostojećeg – međunarodnopravnog subjekta SFRJ.⁹⁵ Tek kada su se Slovenija i Hrvatska obavezale da će poštivati Smjernice EZ za priznavanje novih država u Istočnoj Evropi i Sovjetskom Savezu,⁹⁶ EZ i njene članice su se konačno odlučile na priznavanje.⁹⁷ Za priznavanje Bosne i Hercegovine EZ, kao i njene članice, takođe, odlučila se nakon pozitivnog ishoda referenduma građana BiH za „nezavisnu […] Bosnu i Hercegovinu“,⁹⁸ mada je referendum, zbog bojkota bosanskih Srba, predstavljao opasnost.