1. Ustav BiH kao element konsolidacije mira

Ustav Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu i kao: Ustav BiH, Dejtonski ustav) moguće je razumjeti samo u kontekstu grupe međunarodnopravnih sporazuma o kojima je dogovoreno u Dejtonu/Parizu, a posebno posmatrajući ga zajedno sa Sporazumom o izborima (Aneks 3), Sporazumom o ljudskim pravima (Aneks 6), Sporazumom o izbjeglicama i raseljenim licima (Aneks 7), kao i sa Sporazumom o civilnoj implementaciji mirovnog sporazuma (Aneks 10). Osim samog Ustava BiH, i pobrojani aneksi sadrže materijalno i procesno pravo, koje se obično nalazi u državnom ustavu (aneksi 3, 6. i 7), ili propise koji se u praksi odražavaju na Ustav BiH (Aneks 10). Budući da propisi o izborima, ljudskim pravima i povratku izbjeglica i raseljenih lica u prijašnjim nacrtima ustava nisu bili izdvojeni iz teksta Ustava, ovo novo uređenje u praksi (i pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine i pred Domom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu⁴) ponovo je otvorilo pitanja o odnosu između navedenih aneksa.⁵

Aneksi Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (General Framework Agreement for Peace in Bosnia and Herzegovina; u daljnjem tekstu i kao: DMS, Dejtonski sporazum) koji se bave implementacijom civilnih aspekata sadrže mnogo zadatih ciljeva i principa za obnovu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu i kao: BiH, Država⁶). Ipak, prije svega, „sudijama“ iako to terminološki ne proizlazi iz Aneksa 6. (originalne engleske verzije) u kojem se spominju samo termini „Dom“ i „članovi“ (Chamber; member of the Human Rights Chamber). Dom za ljudska prava, međutim, u svakom pogledu ima karakter suda, tako da odabrana terminologija odgovara sadržaju. Pojedinosti o tome vidi pod: „b. Dom za ljudska prava“, str. 118. valja spomenuti da je vojni zadatak bio okončanje oružanog sukoba putem uspostave vojne sigurnosti. Istovremeno, ovaj zadatak je bio i bitan uslov da se uspješno provedu civilni aspekti mirovnog procesa, koju su, opet, garant trajnog mira u zemlji. Prema mišljenju potpisnika iz Dejtona, polazna pozicija za novi početak trebalo je da budu pravedni demokratski izbori pri čemu je tehničko provođenje takvih izbora bilo manji izazov nego stvaranje neophodnih političkih i društvenih uslova za njihovo održavanje. Uprkos demokratskom legitimitetu institucija na svim nivoima vlasti, koji je od izbora do izbora sve više rastao, postojao je, i još uvijek postoji, značajan problem za proces obnove. To je bila nesposobnost institucija da same odgovorno upravljaju sudbinom zemlje, tako da je međunarodna zajednica priskočila preduzimajući inzentivne i široke dopunske mjere. Sigurno da je ovako snažan angažman međunarodne zajednice bio neophodan i zbog uobičajenih „dječjih bolesti“ zemalja u tranziciji, dodatno pojačanih velikim ekonomskim štetama i društvenim razaranjima koje je prouzrokovao rat, i to ne samo zbog samih, vrlo evidentnih, posljedica već i zbog toga što je rat kod širokih krugova zamaglio svijest o tome da je neophodno reformisati ekonomski sistem nesposoban da se održi. Dok su druge države bile u stanju da samostalno podnesu izazove tranzicije, nesposobnost bosanskohercegovačkih institucija bila je isprogramirana još u Dejtonskom ustavu. Uspješni kompromis napravljen da bi se završio rat prisilio je tri neprijateljske etničke grupe (uprkos Vašingtonskom sporazumu, to se može djelomično ustvrditi i za dvije strane u Federaciji Bosne i Hercegovine) da dalje zajedno žive u suverenoj državi, te da sarađuju u obnovi. Zavisnost procesa obnove od saradnje triju suprotstavljenih, ranije zaraćenih, strana neizbježno je vodila ka intervenciji neutralne četvrte strane, u ovom slučaju međunarodne zajednice oličene u funkciji Visokog predstavnika.

Stvaranje struktura i procesa pravne države, te demokratski legitimisanih institucija na nivou države, kako je to predviđeno u Ustavu BiH, s obzirom na razvoj pod protektoratom, nalazi se danas, 14 godina nakon uspostavljanja mira, pred dvostrukim izazovom: nakon višegodišnje, ponekad i vrlo ugodne, brige međunarodne zajednice, bosanskohercegovačke institucije moraju da nauče da same donose teške i nepopularne odluke, neophodne da bi Bosna i Hercegovina osigurala opstanak u budućnosti, te da stoje iza tih odluka i pred građanima. Takođe, moraju da nauče da takve teške odluke donose kompromisom, jer je zastoj u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti na nivou državnih institucija neprihvatljiv, imajući u vidu sve probleme zemlje. vlasti. Time se želi ujedno – posebno u kontekstu zaštite ljudskih prava i sloboda – izbjeći brkanje sa pojmom „država“ u smislu cjelokupne vrhovne vlasti za građane, budući da se tako upotrijebljen pojam jednako odnosi i na druge administrativno- teritorijalne jedinice,kao što su entiteti, kantoni ili opštine.